Nadosobna objektivnost u duhovnoj znanosti Rudolpha Steinera

Četvrta disciplina koja je utjecala na moje promišljanje o slušanju je duhovna znanost (antropozofija-znanost o ljudskoj mudrosti op.red.) Rudolfa Steinera koju su savjetnici i treneri primjenjivali na grupe, organizacije i ljudski razvoj u razdoblju od 1950.godine do danas. Korištenjem Steinerovog pristupa slušanju i grupnom radu, umjetnost slušanja postaje duhovna disciplina koja povezuje slušatelja, govornika i zajednički duh. U procesu je slušatelj u stavu nesebične otvorenosti, objektivnosti i nevezanosti kojom dozvoljava da mu "duh govori" kroz priču govornika. U isto vrijeme govornik također prakticira istu takvu objektivnost i nevezanost, dozvoljavajući "duhu da govori" kroz njega.

Novi obrasci izviru kretanjem od Rogersovog prema Steinerovom modelu, od psihoterapijskog prema duhovnom modelu:

1.slušanje u svojoj suštini postaje manje konkretna a više metaforička aktivnost. To bi doslovce značilo da ja slušam kroz riječi, osjećaje i misli duše u tebi koja je u isto vrijeme dio mene. U tom smislu slušanje postaje samo približan opis kvalitete moje receptivnosti i kvalitete grupnog angažmana u odnosu na tvoje ideje. Navedeno je lijepo opisao Lievegoed (1972.):

"...tišina u srcu je neophodna da bi mogli razumjeti drugu osobu. Duša nam mora biti mirna ako želimo zamijetiti što se događa u duši sugovornika."

2.ova forma receptivnog slušanja proteže se izvan okvira empatije Rogersovog stajališta, izvan okvira etnografskog cilja za stjecanjem kulturalnog znanja o zajednici i izvan fenomenološkog cilja dozvoljavanja razotkrivanja istinske prirode promatranog fenomena.