16. Sustav disperziranog liderstva zahtijeva grupne vježbe

Učitelj Nan nam govori: "Ako neka osoba želi postati lider mora prvo razumjeti sebe." U svojim radovima Nan opisuje sedam meditativnih prostora liderstva koje drži suštinom konfucijanskog učenja o liderstvu (Nan, 1999.). Iako se različiti istočnjački i zapadnjački pristupi osobnom unutarnjem razvoju razlikuju u pretpostavkama i vjerovanju, svi se oni fokusiraju na vježbu kako bi se unaprijedio duhovni rast. Tako dolazimo do važnog pitanja: u kontekstu disperzirane prirode postmodernističkih sustava liderstva, koje su posljedice pretpostavke da je najvažnije oruđe lidera njegovo sebstvo? Drugim riječima, koje bi se grupne aktivnosti trebale primjenjivati u tom kontekstu ?

U svim nama znanim kulturama razvojni put se oduvijek fokusirao na tri osnovna elementa (Nan, 1994.):
1. Učenje,
2. Vježbanje,
3. Služenje.

Prema tome, vjerujemo da se novi pristup osposobljavanja lidera treba fokusirati upravo na razvoj navedena tri elementa unutar društvenog konteksta svakodnevnog života. U tom kontekstu:
1. Učiti znači razumjeti stvarnost, osjetiti što se događa, sada i ovdje,
2. Vježbati znači meditirati o stvarnosti, razvijati dijalog i grupne procese kako bi dosegli dublje razine, sve do točke apsolutnog mira "kada znanje izlazi na površinu" (Arthur, 2000.),
3. Služiti znači grupno su-kreirati stvarnost, novi svijet u službi novih životnih mogućnosti.

Takvo osposobljavanje lidera u svakodnevnoj praksi odražava Nonakinu ponovnu artikulaciju drevnog zapadnjačkog osjećaja da je stvaranje znanja povezano s istinom, ljepotom i vrlinom: vidjeti stvarnost, biti nadahnut unutarnjim znanjem, i stvoriti ono što želi nastati u službi života. "Nove metode će", kaže Senge, "stvoriti oni koji su sposobni stvarati zajedno." (Senge, 2000.)

Navedeno se lijepo može vidjeti na primjeru kojeg iznosi Adam Kahane iz kompanije Generon Consulting. U razdoblju od 1998. do 1999. g. u Gvatemali su se sastajali lideri svih važnijih društvenih skupina te države kako bi sudjelovali na radionici ("scenari projekt") dizajniranoj tako da svima njima omogući "uočiti snage u korijenu promjena" (drugim riječima, stvarnost). Jedne večeri su učesnici tako iznosili svoja vlastita razmišljanja i iskustva za koja su mislili da su povezana s onim što se dogodilo, što se događa i što se može dogoditi u Gvatemali. Kroz taj proces razmjene iskustava, razmišljanja grupe su se malo pomalo kretala prema razotkrivanju dubljih unutarnjih značajki problema koji su ugrožavali njihovu zemlju. Kahane o tome govori: "Jedna poslovna žena, istaknuti borac protiv pravnog nekažnjavanja privilegiranih, govorila je o vlastitom iskustvu gubitka sestre koju je ubila vojska. Pričala je tome kako je obilazila razne urede u nadi da će otkriti što se zapravo dogodilo i zašto je njezina sestra ubijena, te o tome kako prvi službenik na kojeg je naišla i koji je naravno negirao cijeli događaj, večeras sjedi s njom za istim stolom u krugu. Ljudi su, dakle, pokazali zavidnu razinu otvorenosti i hrabrosti." (Kahane, 2004.)

Komentar

Miljenko Cimeša

Kada sam u prosincu 2002.g. prvi puta pročitao ovaj tekst preplavili su me osjećaji uzbuđenja zbog susreta s vrlo poticajnim idejama. Po mom mišljenju ključne ideje ovog teksta jesu: 1. Važna "slijepa točka" u filozofiji, društvenim znanostima i znanosti menadžmenta 20. stoljeća leži upravo u nesposobnosti percipiranja cjelovitog procesa formiranja društvene stvarnos

pročitaj...