No, sustavska dinamika nam je malo toga mogla reći o nastajanju te povratne veze, te o tome zašto neke od njih prevladavaju nad drugima. Bez uvida u proces nastajanja sustavskih struktura koje potom stvaraju trajne obrasce ponašanja, znanosti sustavske dinamike nedostaje uvjerljiva teorija prakse koja će uputiti lidere željne stvaranja novih struktura, novog ponašanja i novih rezultata. Standardna teorija prakse u dinamici sustava je bila tehnokratske prirode: stručnjaci otkriju principe po kojima sustav funkcionira te ih zatim pojasne menadžerima koji potom "mijenjaju politike sustava" ili "druge značajke sustava" kako bi stvorili nove strukture i nove obrasce ponašanja. Navedeno podrazumijeva sposobnost menadžera da zaista provedu takve promjene, što je u najboljem slučaju izvedivo kod formalnih struktura, ali ne i kod neformalnih "operativnih politika" koje obično upravljaju ponašanjem).

Giddensova "teorija ustrojavanja" (eng. structuration theory) i Weickova "teorija izvođenja" (eng. theory of enactment) govore o tome kako se društvene strukture stalno iznova stvaraju kroz svakodnevno djelovanje ljudi. Njihov je stav da ljudi stalno stvaraju strukture - obrasce međuovisnosti - bilo da su toga svjesni ili ne. Na primjer, ponašanje u prošlosti oblikuje obrasce/pravila i očekivanja u sadašnjosti, koji zatim upravljaju ponašanjem u budućnosti; zastarjela praksa postavljanja ciljeva i procjenjivanja važnosti informacija kod određivanja proizvodnog plana, oblikuje današnje proizvodne politike. Prema ovom pristupu, strukture nisu fiksne, već radije na trenutak "zamrznute" u procesu stalne promjene i ponovnog stvaranja od strane učesnika u sustavu. Pretpostavka po kojoj svi učesnici u sustavu imaju jednaku sposobnost stvaranja novih struktura nije ispravna. Na primjer, pozicija autoriteta osigurava pravo na intervenciju u području formalnih pravila i reorganizacije formalne strukture. No, istinske promjene operativnih politika i neformalnih struktura nisu samo rezultat promjena formalnih struktura, već ovise o djelovanju mnogih ljudi. Na primjer, viši menadžeri često pokreću promjene koje menadžeri nižih razina obično ignoriraju. Na ovaj se način "teorija ustrojavanja" i "teorija izvođenja" prirodno uklapaju u gledište po kojem je liderstvo distribuirani fenomen. Navedeno znači da promjena složenog sustava zahtijeva promjenu ponašanja velikog broja učesnika. Različiti učesnici mogu imati različite sposobnosti utjecaja, no u isto vrijeme jednostrani utjecaj nije od nekog posebnog značaja. "Teorija ustrojavanja" i "teorija izvođenja" nam malo govore o dinamičkim posljedicama različitih izvedenih struktura - to jest, različitih obrazaca ponašanja proizašlih iz različitih struktura.