COS: O kojoj se točno ideji radi?

Arie de Geus: Proces donošenja odluka ustvari trebamo poistovjetiti s procesom učenja, a ne s primjenom nekog konkretnog znanja. Većina visoko pozicioniranih menadžera je uvjerena da su u karijeri napredovali zbog svog znanja i načina na koji predstavljaju sebe i svoje znanje. Ideja koju sam Vam upravo izložio tvrdi suprotno. Tvrdi da bi lideri trebali napredovati na temelju sposobnosti za zajedničko učenje s kolegama, tvrdi da je učenje ono što je važno i da se jedino putem učenja mogu donositi više ili manje kvalitetne odluke. Takvo promišljanje nije baš najbolje prihvaćeno u Shell-u. O njemu se u početku nije moglo raspravljati.


COS: Možete li nam detaljnije opisati reakcije?

Arie de Geus: Otvorene razgovore na tu temu mogao sam voditi jedino unutar Odjela planiranja u kojem sam tada radio i u kojem su bili okupljeni najnapredniji umovi Shell-a. U to vrijeme sam, više ili manje istovremeno, započeo s djelovanjem u različitim smjerovima. Prvi korak je bio kontakt s Institutom Tavistock ovdje u Londonu, gdje sam upoznao Harolda Bridgesa, jednog od osnivača instituta. Ljudi koje sam tamo zatekao vodili su jedan od najvećih procesa učenja ovog stoljeća, pripremu milijuna savezničkih vojnika za desant na Francusku. Ti ljudi su shvatili da najkvalitetnije učenje nastaje u situacijama simulacije realnih događaja koje ne nose isti rizik kao i realni događaji. Više puta sam razgovarao s Haroldom, devedeset godišnjakom s kojim se i danas povremeno čujem.

Godine 1980. Seymour Papert, voditelj medijskog laboratorija na MIT-u, objavio je knjigu The Mind Storms o djeci koja uče matematiku putem igranja na računalu. Papertovo djelo je značajno utjecalo na moj daljnji rad. Prije svega, pomoglo mi je da shvatim da računala također mogu biti igračke. Nadalje, Papert je bio polaznik Piagetove škole te je sedamdesete godine proveo u Ženevi, družeći se s Piagetom, osobom koju osobno smatram najznačajnijim teoretičarom na području istraživanja utjecaja igre i igranja na proces sazrijevanja ljudskog bića. Mnogo je godina prošlo dok su sve te ideje sazrele u meni. Papert i Piaget tvrde da je upravo igra najvažniji alat ljudskog bića u procesu životnog razvoja, odrastanja i sazrijevanja. Od rođenja do prvih koraka, od prvih koraka do odlaska u školu - svaka je faza potpuno novi svijet. S tim se promjenama ljudska bića mogu nositi jedino uz pomoć učenja. Ne uz pomoć igranja, već učenja. Na tim sam temeljima postepeno počeo razmišljati o analogiji između razvoja ljudskog bića i razvoja organizacije. Tako sam kasnije s mnogo više samopouzdanja govorio o organizacijama kao o živućim sustavima.

Komentar

Mladen Vedriš

Često, u vašem gradu, ili još više, kada se zateknete u drugom okruženju, zapazite impresivne građevine koje su nastale u jednom vremenu. Pred godinu, deset, stoljeće ili i više. A te zgrade, ili blok zgrada, ili impresivni dio neke cjeline, imaju svoj autohtoni život, ali i svoju povijest; pamte i sudbonosne i obične događaje. Takvo zdanje živi svoj život intenzivno i

pročitaj...