Često se u publici, dok držim predavanja, nađu pojedinci iz javne uprave. Tijekom dana, uvijek me netko od njih upita o tome što mu je činiti obzirom da organizacija unutar koje djeluje želi promjenu, ima plan za budućnost, ali nailazi na problem starijih lidera koji ne prihvaćaju novi način rada. Moj savjet i rješenje problema jest da odmah odustanu i na taj način uštede vrijeme i energiju! Naime, ako lideri riječima i djelima ne pokazuju svoju predanost viziji, tada druga mogućnost naprosto ne postoji. Ako oni koji su odgovorni za promjenu ne žive, svaki dan i na svaki mogući način, vrijednosti koje organizacija predstavlja kao ključne pokretače budućeg uspjeha, tada je sve izgubljeno još prije nego što je uopće započelo. Ako organizacija utvrdi bitne vrijednosti potrebne za uspješno vodstvo, a osobe na liderskim pozicijama ne žive i ne njeguju te vrijednosti, tada će vladati pomutnja, sukobi i ravnodušnost. Usmjeriti ljude na bitno jednostavno nije moguće ako ti isti ljudi ne znaju što je to bitno. Ne možemo očekivati da će se ljudi ponašati poput lidera ako ne razumiju što to znači "biti lider". Ljudi se ne odupiru promjenama; već samo razumno odbijaju slijediti lidere koji ni sami nisu posvećeni.

Najvažnije oruđe lidera je govor. Churchill je tijekom rata svojim govorima inspirirao cijelu naciju. Kennedy je na sličan način postavio temelje cijeloj generaciji Amerikanaca. Govor za lidere nije samo bitan, on je sve. Lider se mora služiti nadahnjujućim govorom te pomoću metafora, priča i primjera zaokruživati određenu cjelinu. Mora stvarati slike koje potiču na određeno ponašanje, a kada treba prijeći na neki novi teritorij, mora stvoriti novi jezik, jer će korištenjem staroga samo učvrstiti stari poredak. Neki lideri govore o tome kako žele ovlastiti ljude, ali kad stvari krenu loše vraćaju se jeziku zastrašivanja. Više ih ne zanima na koji način mogu učiti iz određene situacije, već samo traže krivca. Također govore o timskom radu dok se služe metaforama koje učvršćuju etiku usamljenog ratnika. Prepoznaju se po tome što govore o promjeni, ali govor njihova tijela jasno ukazuje da im je motivacija osobni probitak, a ne čin služenja. Takvi lideri ukazuju na potrebu strateškog udruženja s potrošačima, dok teroriziraju dobavljače. Gotovo na pjesnički način teoretiziraju o moći i utjecaju tehnologije, a sami su računalno nepismeni. Često vole strastveno raspravljati o vođenju, zanemarujući očitu činjenicu da sustav nagrađivanja i dalje nagražuje individualne napore. Činjenica jest da sveprisutne inicijative za smanjenjem troškova nisu nimalo u skladu s vrtoglavim rastom primanja visoko pozicioniranih menadžera. Također, svečano ukazuju na uvećanje vrijednosti dioničarima, iako su oni sami često jedini dioničari. Ljudi se u osnovi ne odupiru promjenama, oni samo prepoznaju vodstvo koje je u svojoj osnovi manipulativno, sebično i nemoralno.