"Plosnate" organizacije, tzv. globalizacija, potreba za sve većom pokretljivošću, oštra konkurencija, nesigurna tržišta kapitala i ostale stvarnosti organizacijskog života, zauvijek mijenjaju oblik i formu uspješnog liderstva. Korisno je znati što je jučer funkcioniralo, no takvo znanje brzo može postati teret. Izazovi koji očekuju lidere budućnosti bit će drugačiji. Poslovne škole se temelje na pedesetogodišnjem iskustvu treniranja mladih umova u sustavnom i analitičkom razmišljanju o poslu. Posljedica toga je da u organizacijama suočenim s promjenama uvijek prevladavaju pitanja "što?" i "kako?". Rijetko kada je moguće čuti ono što zaposlenike najviše zanima, bogat dijalog i razumijevanje pitanja "zašto?" i "tko dobiva?". Svaka je promjena, na kraju krajeva, emotivno putovanje: ponekad dobro zvuči, ali se sigurno neće dogoditi ako uključene osobe nemaju dobar "feeling". Ljudi su skloni "kupiti" srcem, pa tek onda rade računicu. Pretpostavka o tome da su ljudi u osnovi skloni odupiranju promjeni logično je privlačna. Naime, ako promjene ne uspiju, razlog je zasigurno u tome što su se osobe uključene u proces odupirale pokušajima implementacije. To je uistinu najjednostavnije tumačenje, koje spomenute pojedince u potpunosti oslobađa svake odgovornosti.

No, osobno iskustvo mi govori drugačije. Promjena ne mora unijeti razdor, temeljiti se na strahu i moći. Promjena također nije borba na život ili smrt. Ako se pokaže da je budućnost izazovna, ako su jasni scenariji dostizanja te bolje budućnosti, ako ljudi znaju što se od njih očekuje, ako znaju zašto je promjena potrebna, ako nove načine rada dizajniraju ljudi koji će sutra taj rad obavljati, ako svi uključeni razumiju istinsku vrijednost promjene, ako se učenjem otvara prostor za istraživanje, ako se osigura podrška, tada promjena može postati akt pomlađivanja.

Već sam napomenuo da se ljudi ne odupiru promjeni instinktivno. Takvo bi stav podupirao tezu da je ljudska vrsta od samog rođenja sklona održavati status quo. Promjene u životu moga djeda za mene predstavljaju upečatljiv argument te podupiru tvrdnju da je promjena prirodna dimenzija naših života. Tome bih dodao kako postoje mnogi dokazi koji potvrđuju tezu da nedostatak promjene u našim životima dovodi do stagnacije, gubitka samopouzdanja te uzrokuje nepotreban stres. Zanimljivo je kako mnogi ljudi koje držimo "otpornima na promjene" istovremeno održavaju važne, izazovne i obogaćujuće težnje izvan radnog mjesta. Također je zanimljivo vidjeti te ljude i njihovu osobnu preobrazbu kad se pridruže organizaciji koja zaista smatra da su zaposlenici u prvim redovima njihova najdragocjenija imovina. Ne slažete se? Posjetite samo postrojenje Toyote!