Govorimo li o tome da su neke kulture bolje "opremljene" za promjene od drugih, tada mislim da ključnu ulogu u tome ima brzina. Gledajući u cijelosti, ako je ritam kulture spor tada ta "sporost" postaje ključno polazišno mjesto od kojeg sve kreće što može predstavljati problem u današnjem suvremenom svijetu koji je sve brži i brži... No, sada govorimo o apstraktnim pretpostavkama. Osobno nikada nisam proučavao takvu situaciju.

Također se trebamo pozabaviti pitanjem obrazovanja. Naime, u kulturi koja ne cijeni obrazovanje mogu nastati veliki problemi. Kao primjer mogu navesti SAD, gdje postoji jasna korelacija između stupnja obrazovanja i veličine dohotka obzirom da živimo u svijetu sve složenijih zanimanja prožetih sve složenijom informatičkom tehnologijom.

U svojim knjigama jasno razgraničavate liderstvo i menadžment. Zašto?

JK: Razdvajanje je korisno jer ljudima omogućava jednostavan uvid u ono što rade ili pak ne rade. Problem je u tome što u velikim organizacijama mora postojati veliki broj menadžera kako bi one mogle funkcionirati, proizvoditi odnosno održavati svoje postojeće sustave na okupu. Takav je pristup jednostavan te kod njega ljudi relativno dobro upravljaju sami sobom. No, navedeni model funkcionirao je u sporim, stabilnim uvjetima kada su organizacije imale snažnu tržišnu poziciju, kada su bile pod zaštitom države ili kada su bile monopolisti.

Organizacije tada nisu imale potrebe za velikim promjenama te su mogle funkcionirati bez izraženog vodstva. Treba napomenuti da vodstvo i menadžment u navedenom kontekstu nisu povezani s hijerarhijom, već s ponašanjem ljudi. No, s povećanjem brzine u svijetu sve se mijenja. Dolazi do sve veće potrebe za promjenama te potreba za kvalitetnim vodstvom, kako bi sve veći broj ljudi te promjene mogao pratiti, postaje sve izraženija. Tvrtke koje s imaju problema s opisanim procesom, koje su premalo vođene i kojima se previše menadžerira, sigurno propadaju.