Navedena revolucionarna ekonomska paradigma potpuno isključuje kategoriju otpada jer se dobra i usluge od samog početka proizvodnog ciklusa smatraju sirovinom za neku drugu, buduću korisnu uporabu. Sukladno tome, organizacije dolaze do sirovina i energije bez da negativno utječu na prirodu i zajednicu. Kako kažu McDonough i Braungart (vidi: Cradle to Cradle: Remaking the Way We Make Things, North Point Press, 2002. - op.ur.): "Proizvodi mogu biti načinjeni od bio-razgradivih materijala koji na kraju ciklusa postaju hrana u novim bio-ciklusima ili od tehnoloških (ponekad otrovnih) materijala koji ostaju u okvirima zatvorenih tehnoloških ciklusa unutar kojih neprestano kruže kao vrijedne sirovine za industriju."

Organizacije poput Herman Miller Inc., međunarodnog proizvođača uredskog namještaja i pokućstva (vidi: Nasljeđe lidera: Razgovor s Maxom De Preeom, Quantum21.net, listopad 2006. - op.ur.), Interface Inc., jednog od najvećih svjetskih proizvođača podnih obloga, i Henkela, njemačke tvrtke koja proizvodi široki asortiman industrijskih, komercijalnih i potrošačkih kemijskih proizvoda, sve više usvajaju model "cradle to cradle". Kao rezultat navedenih promjena znatno su smanjili troškove i rizike poslovanja, a povećali konkurentnost. Uz sve to, društvene i ekološke prednosti usvajanja novog poslovnog modela su ogromne. Nažalost, čini se kako lideri u drugim organizacijama baš i ne razumiju fundamentalnu promjenu poslovne paradigme koju koncepcija "održivog razvoja" zahtijeva. Zaslijepljeni starim mentalnim modelima ne uspijevaju promijeniti metode uz pomoć kojih njihove organizacije proizvode dobra i usluge. Vjeruju kako održivost podrazumijeva jednostavno povećanje kontrole, marginalna unapređenja ili neko drugo povećanje "efikasnosti" u okvirima postojećeg, linearnog poslovnog modela. Žive u zabludi po kojoj su tradicionalne, hijerarhijske organizacije sposobne upravljati zatvorenim cikličkim sustavima, odnosno "cradle to cradle" sustavima.