Izazov našeg vremena - 2.dio

Andrew Cohen, Peter M. Senge, Don Beck, Brian Swimme Andrew Cohen, duhovni učitelj i pokretač WIE? magazina koji se već sedamnaest godina bavi istraživanjem temeljnog pitanja: što to znači biti ljudsko biće na početku trećeg tisućljeća?

 

Peter M. Senge, profesor na MIT Sloan School of management, predsjednik društva za organizacijsko učenje - SoL, autor kapitalnog djela Peta disciplina, osoba koju stručna javnost drži "jednim od petorice najutjecajnijih ljudi u povijesti menadžmenta".

Don Beck, psiholog, stručnjak za geopolitiku i tvorac Spiral Dynamics, revolucionarnog modela za razvoj ljudskih vrijednosti. Poznat je i kao osoba koja je odigrala jednu od ključnih uloga prilikom ukidanja aparthejda u Južnoafričkoj Republici te u slučaju društvenog restrukturiranja Singapura. Osnivač je i izvršni direktor National Values Center i Spiral Dynamics Group, Inc.

Brian Swimme, matematičar i stručnjak za kozmologiju koji se posljednjih dvadesetak godina bavi razvojem nove, izuzetno inspirativne teorije o evoluciji svemira. Autor je knjiga The Universe Is a Green Dragon, The Hidden Heart of the Cosmos i The Universe Story. Swimme je svoj život posvetio ljudima kako bi im prenio viziju jedinstvene uloge i odgovornosti ljudskih bića u podržavanju evolucije.

 

COHEN: Što misliš, koja bi onda trebala biti prikladna forma kolektivnog odgovora?

SENGE: Pa, iako mislim da velike korporacije nisu same po sebi rješenje, smatram kako su one zasigurno značajan element i vjerojatno ključna poluga primjerenog rješenja, i to iz dva razloga. Prvi je taj da one premošćuju granice na načine na koje to ne može učiniti niti jedna nacija. U današnje vrijeme nacionalne države sve više postaju anakronističke tvorevine. Čak je i kriminal globalan, a o mnogo značajnijoj dinamici poslovanja u svijetu da i ne govorimo. Institucije koje su u najvećoj mjeri prevladale podijeljenost svijeta zasigurno su multinacionalne korporacije. Drugo, multinacionalne korporacije još uvijek rastu, u broju i opsegu, pa su stoga manje ograničene od državnih ili vladinih institucija. Problem se, naravno, sastoji u tome što se tradicionalna, formalna svrha multinacionalne korporacije svodi isključivo na zarađivanje novca - jedino za što su službeno odgovorne javnosti. Dakle, odgovornost tih organizacija nije usklađena s njihovim utjecajem na zajednicu. Ono što bi multinacionalne korporacije mogle učiniti je da postave standarde. Pokret upravljanja kvalitetom u velikoj je mjeri utjecao na biznis u cijelom svijetu, tako da je u početku relativno mali broj tvrtki rekao: "Ovo su standardi koje ćemo mi zadovoljiti, a svi ostali će nas morati slijediti." Za dvadesetak najvećih svjetskih multinacionalnih organizacija ne bi bilo teško postaviti takve standarde u području ekološke i društvene politike, a manje organizacije bi ih tada morale slijediti.

Stoga smatram kako multinacionalne kompanije same po sebi nisu dovoljne za pronalaženje primjerenog odgovora - molim vas da me krivo ne shvatite. U tom smislu ključni pojmovi jesu svjesnost i sposobnost. Doista vjerujem kako svi mi, kao pojedinci, imamo urođen osjećaj za odgovornost. Na primjer, svi mi se prirodno osjećamo odgovornima prema djeci, čak i onda kada ona nisu naša. Istovremeno, ne posjedujemo isti osjećaj odgovornosti na višoj razini na kojoj naše djelovanje stvara posljedice. Stoga smatram kako sposobnost odgovora na krizu u kojoj se nalazimo ovisi o kvaliteti pristupa kolektivnoj institucionalnoj svjesnosti, te nakon toga pristupu našem prirodnom intrinzičnom osjećaju odgovornosti.