Smatram kako nam moderna znanost, do neke mjere, može osigurati odgovore. Mislim da će duhovnost ovog tisućljeća biti usko povezana sa znanošću zato što je razvoj zapadnjačke znanosti u posljednjih petsto godina, unatoč nedostacima, bio bez sumnje iznimno važan za ljudsku zajednicu te su mnogi ljudi počeli gledati na znanost kao na novu religiju ove epohe. Ovo posljednje je odlična analogija! Danas znanstvenike tretiramo na isti način na koji su nekada tretirani vjerski lideri; od njih očekujemo da nam pojasne na koji način funkcionira stvarnost. Pravi znanstvenici uvijek ustuknu kada im se postavi to pitanje, u prvom redu zato što znaju da je njihovo znanje veoma usko, a u drugom redu zato što znaju da znanost ne dovodi do apsolutne istine.

Za znanost stoga možemo reći kako je uhvaćena u "klopku fragmentacije" između unutarnjeg i vanjskog svijeta. To se dogodilo iz političkih i društvenih razloga. Naime, znanstvenici šesnaestog i sedamnaestog stoljeća morali su sa svojih pleća skinuti breme Crkve, pa su stoga govorili: "Vi se bavite unutarnjim svijetom, a mi ćemo se baviti izvanjskim." Posljedice takvog pristupa danas svi osjećamo, svi smo platili cijenu u ogromnoj moći i utjecaju na izvanjsko, te s druge strane potpunim otuđenjem od unutarnjeg svijeta. Stoga mislim kako će duhovnost ovog tisućljeća na neki način reintegrirati ono što danas nazivamo "znanošću", koja se u najboljem slučaju može nazvati skepticizmom, uz veoma kruti stav prema iskustvu. Navedeno predstavlja srž empirijske znanosti - ustvari, to je i pravo značenje riječi empirijski - koja se postepeno izmijenila, da bi se zatim polako potpuno izgubila posvećenost iskustvu. Zato je riskantno koristiti se riječju "znanost", te je osobno koristim samo u kontekstu riječi Buckminstera Fullera: "Svaki je čovjek rođen kao znanstvenik." Eto, to bi bio moj doprinos novoj duhovnosti.

COHEN: Don, prema tvome mišljenju, koji bi nam to novi moralni, etički i duhovni okvir mogao pomoći u suočavanju s izmijenjenim životnim uvjetima?