Rasprava o savjesti je jedno od temeljnih i najvažnijih poglavlja katoličke teologije, a njeno povijesno ishodište leži u patristici i skolastici. Kao svjesno biće čovjek ima sposobnost samoopažanja. To znači da može kontrolirati i izražavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka često se naziva "glas savjesti", a to znači da mi svojim umom objašnjavamo, opravdavamo i analiziramo svoje praktično djelovanje. Tako se savjest javlja usporedno s opažanjem kao analiza našeg djelovanja. Savjest je spoznajni proces kojim provjeravamo jesmo li točno odredili nešto prema onome što je u stvarnosti, tj. da li nam je procjena ispravna i da li su naši postupci primjereni situaciji.

U kontekstu Abrahamove vjere u židovskim spisima, zlo je vezano za griješenje, židovski "Chata" što se odnosi na "promašaj cilja" kao streljački pojam. Zlo se odnosi na moralan neuspjeh prema Bogu, zbog pomanjkanja vjere što na kraju rezultira odvajanjem od Njega. U doktrini Abrahamove vjere, zlo se poistovjećuje sa Sotonom, kao izazov vjeri i zakonu Božjem.

Pojam zloća označava namjernu ljudsku nakanu da se ozlijedi. Dok "loše" pripada konkretnom, osobnom, "zlo" više označuje temeljni koncept i odnosi se na uzrok lošeg. U grčkoj tradiciji, Platon u svojem djelu Zakoni daje naslutiti da postoje dvije "svjetske duše", jedna koja proizvodi dobro, i druga koja proizvodi zlo. No, Platon odlučno odbija tezu da zlo potječe od Boga; a za ljudske su mane odgovorni ljudi sami.

U helenističkoj filozofiji, stoička i Epikurova filozofska škola suprotstavljene su i oko problema zla. Prema Epikuru, prisutnost zla u svijetu dokaz je da se bogovi ne brinu ni za ljude ni za svijet. Jer, ako bi bogovi htjeli ukloniti zlo iz svijeta, ali to ne bi mogli, tada bi bili nemoćni; a ako bi to mogli, ali ne bi htjeli, bili bi zli. Dotle stoici smatraju da svijetom upravlja božja providnost i da ono što se s jednog stajališta čini zlom zapravo pridonosi sveukupnom savršenstvu svega.

Prema kršćanskim filozofima, grijeh je moralno zlo, dobrovoljna krivnja. Fizičko pak zlo, odnosno ljudska patnja, jest kazna koja se opravdano trpi zbog krivnje (od istočnog grijeha nadalje) i ono je kušnja na koju Bog želi staviti ljudsku volju.

Sloboda se odnosi, u općenitom smislu, na tvrdnju biti "slobodan" (neograničen, nezarobljen). Francuzi su ustanovili da je stanje slobode prirođeno čovjeku radi činjenice da posjeduje dušu i svijest, s dodatkom da svaki odnos s društvom podrazumijeva donekle gubitak slobode.