Vrlina (lat. virtus) je uobičajena, dobro utemeljena, određenost i pripravnost muških snaga usmjerenih veličanstvenim djelima. Vrlina je moralna izvrsnost osobe. Latinska riječ virtus znači "muževno", te se odnosi izvorno na muške, ratne vrline kao hrabrost. U grčkom se točnije zvala "naviknuta izvrsnost", kao nešto trajno trenirano. Vrlina upornosti i ustrajnosti je potrebna za sve vrline budući da je vrlina navika karaktera, te se moraju ponavljano koristiti da bi osoba ostala s vrlinama.

Vrlina je jedan od glavnih pojmova etike još od antičke filozofije. Sokrat i sofisti razmatrali su njezinu prirodu i pitali se kako se ona stječe. Platon je neke svoje rane dijaloge, iz tzv. sokratovskog perioda, posvetio pojedinim vrlinama (Kriton - o poslušnosti zakonima; Protagora - o jedinstvu vrline te može li se ona naučiti; Lahet - o hrabrosti; 1. knjiga Države - o pravednosti; Lisid - o prijateljstvu; Harmid - o razboritosti; Eutifron - o pobožnosti). Prema Aristotelu, svrha je ljudskog djelovanja život u skladu s vrlinom (ili vrlinama). Prema stoicima, vrlina je jedino bezuvjetno dobro. Kršćanstvo je vrlini pretpostavilo dužnost pokornosti Božjoj volji. U modernoj filozofiji, uz etiku zasnovanu na pravima, zagovornike ima i etika vrlina.

Četiri (zapadne, osnovne) vrline jesu:
• mudrost (oprez)
• pravda
• hrabrost
• suzdržljivost (umjerenost).


Izvor: http://hr.wikipedia.org