Globalizacija svjetskog gospodarstva unijela je jaku dozu američkih pogleda na svijet i život – ili si pobjednik ili si gubitnik. Američki sportovi (košarka, hokej, američki nogomet, baseball, itd.) koji uvijek zahtijevaju pobjednika. U sučeljavanju dva suparnika, jedan MORA pobijediti. U prvim godinama američke nogometne (soccer) lige čak su izvođeni jedanaesterci ukoliko su utakmice završavale neriješenim rezultatom, jer je pobjednika moralo biti. Čak je mantra američke košarkaške reprezentacije za Peking 2008 slogan „Winning isn't everything, it is the only thing.“, odnosno „Pobjeda nije sve, to je jedino (što se može dogoditi, što vrijedi)“. Čistoća logike „jedino je pobjeda važna“ doživjela je svoje otrežnjenje i prve „fleke“ sumnje kada je Slaven Bilić, selektor hrvatske nogometne reprezentacije, jutro nakon navedene utakmice, u mikrofone hrvatskih medija izjavio otprilike ovo (citiram po pamćenju): igrači su bili dobri, čestitam im, svi smo se maksimalno trudili, svi smo pobijedili svoje mogućnosti... i onda stanka... a kakav nam je samo gol frajer zabio.

 

Slaven Bilić je, rekavši to glasom stručnjaka koji zna što je pravi nogometni potez, oslobodio turskog igrača vječne krivnje za sve hrvatske nedaće i probleme. Pokazao je da je zaljubljenik u sport, intelektualac i čovjek širokih nazora. Poručio nam je da je bitan sport, da je bitno sudjelovati u svemu što sport čini dobrim, da je bitno trajati (a hrvatska repka to već desetak godina uspješno čini) i da uspjeh dolazi u više oblika, sa svakom novom utakmicom, a ne samo pobjedom na bilo kojem prvenstvu nakon kojeg možemo prestati igrati i zauvijek živjeti od jednokratnog uspjeha. Nešto slično rekao je jednom jedan moj prijatelj Englez: „Sva ljepota nogometa je u tome što dvije ekipe mogu odigrati odličnu utakmicu, pokazati svu raskoš svojih mogućnosti i nogometa, a opet pritom odigrati neriješeno. Bez pobjednika. Odnosno, s dva pobjednika. Jer oni su uživali u sportskom dostignuću i opet će igrati sutra. I njihova djeca će igrati sutra.“ Tko je htio slušati, čuo je Slavena Bilića, trenera i sportaša, čije je poimanje sporta šire od naših nogometnih zavrzlama na svim razinama domaćih liga, čovjeka koji se ravnopravno nosio s kompleksima tipa „moramo pobijediti Englesku, pa da onima sa zapada pokažemo da smo bolji i jači (barem u nogometu)“.

Ovo standardno razmišljanje – sa zapada nam dolaze kompleksi (jer mislimo da nismo bolji), a sa istoka strahovi (jer se bojimo da bi oni mogli biti bolji), vidi se i u načinu poslovanja većeg dijela naših tvrtki. Impresionirani smo bogatstvom zapada, vjerujemo samo njihovoj kvaliteti, a zaboravljamo da je većinu onoga što Zapad ima i zna prvo donio i naučio od Istoka, pa tek onda razvio shvativši da pamet ljudi ne može ograničiti zabranama vlasti ili vjerskim odredbama (što je oslobodilo kreativne potencijale pametnih ljudi).