Ta razlika u pristupu gospodina Bilića i njegovih prethodnika, koji su rezultate postignute pod svojom „vladavinom“ komentirali i objašnjavali tražeći krivca svugdje i u svemu (jer nam je krivac potreban kako netko ne bi pomislio da smo sami krivi) stvara nadu u bolju budućnost razumijevanja sporta i ljudskog ponašanja uopće. Evo i zašto. Mislite li da je Hrvatska pobjeda u Engleskoj, na primjer (Engleska-Hrvatska 2:3) samo nogometna pobjeda (dokaz da smo bolji od tamo nekih uobraženih Engleza) ili se slažete da je to ipak i važan dokaz sportskog razmišljanja, morala i etike naših nogometaša? Vjerujem da su mogli Englezima pustiti utakmicu (pa povesti njih na Europsko prvenstvo, a ne Ruse), no oni su utakmicu odigrali zbog svojeg zadovoljstva, korektno i odgovorno prema sebi i imenu zemlje koju predstavljaju. Tada i ponašanje Izraelaca (pobijedili su kolo prije toga Ruse i dali Englezima nadu), te pobjeda Makedonaca protiv Hrvatske (a računalo se da bi nam braća iz bivše države trebali pustiti) potvrđuju onu vječnu vrijednost sporta – igraš da bi potvrdio svoje vrijednosti, a ne da bi ponizio protivnika i pritom ne razmišljaš o kombinacijama onih koji se motaju oko sporta i od toga žive.

 

Nakon utakmice čuli su se komentari i mišljenja hrvatskih nogometnih djelatnika koji su smatrali da su gospodin Bilić i njegovi suradnici trebali utrčati u igralište, uzeti sucu zviždaljku, dobiti crveni karton, učiniti sve (možda i zgaziti nekoga) samo da utakmica završi pobjedom. Možda su čak i hrvatski navijači trebali uletjeti u teren, stvoriti gužvu i prekidom utakmice donijeti pobjedu. Kao da se nakon te utakmice ne bi bila dogodila sljedeća, s Njemačkom u polufinalu, koju bismo započeli bez kažnjenih igrača i članova stručnog štaba. Prihvaćanjem misli pojedinaca koji su visoko rangirani u hrvatskom savezu pokazali bismo zašto su nam nogometni stadioni sablasno prazni i zašto skupine nazovi navijača teroriziraju jedan sport, tjerajući potencijalne gledatelje koji ne dolaze iz straha ili iz negodovanja protiv takvog nasilja nad normalnim ponašanjem.

Da smo logiku nižih hrvatskih nogometnih liga prenijeli ponosno do Beča, u kojima nisu bitna pravila već samo pobjeda pod svaku cijenu, još jednom bismo pokazali zašto slika naše političke i ekonomske situacije, koju vidimo našim naočalama, nipošto nije slika kakvom nas vide drugi. Još jednom bismo pokazali zašto nas zaobilaze strane investicije – zbog (ne)kulture ponašanja našeg pravosuđa, politike i ekonomije koji trpe zakone jedino ako se provode u našu korist. Kada netko sa strane promatra takav način ponašanja jasno je zašto nas zapadnjaci još uvijek klasificiraju kao „Balcanicus Primitivus“. Predlagači drastičnih mjera koje bi takvu pobjedu donijele hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji jednom i nikad više objašnjavaju da povijest bilježi samo pobjednike. Naravno, u sportskim i povijesnim knjigama uvijek postoji zabilješka o pobjedniku, no postoje zabilješke (ali i pamćenje ljudi) i o tome kako se došlo do pobjede. Prenošenje poslovnih navika kojima se dičimo u Hrvatskoj, u kojoj političkom i poslovnom silom prolaze odluke koje dugoročno donose probleme hrvatskom okolišu, gospodarstvu i pojedincima događaju se jer njihovi provoditelji računaju na zaborav ljudi, na obvezu prihvaćanja sile kao činjenice i na hijerarhiju moći zasnovanu na nemoralu, neetičnosti i na kumskim i rođačkim vezama. Svijet ne nestaje jednom pobjedom ili jednim porazom, ma kako težak bio.