U poslu, kao i u sportu morate se stalno dokazivati i zasnivati svoj uspjeh na trajanju (hrvatska nogometna repka je od 1996. propustila samo završnicu Europskog prvenstva 2000. godine), a ne na pobjedi u jednoj utakmici barbarskim (da ne kažem, balkanskim) metodama. Nasuprot menadžerima koji misle da ponižavanjem svojih djelatnika, nezakonitim radnjama (koje će pokriti mentori na visokim položajima) i vjerovanjem da je novac svemoguć, možemo staviti izjavu Slavena Bilića: „Trener je lider, pa čak i kada igrači misle da im trener nije dobar, ipak igraju po njegovoj strategiji. Ali bolje je kad igrači vjeruju. Bez obzira što imaju novac, daju intervjue i u biti imaju sve, oni su 20-godišnji klinci. Trebaju ponekad nekoga da ih ohrabri, motivira i da im da samopouzdanje kada im ne ide dobro. Tu je uloga trenera nevjerojatna.“ Slaven Bilić dogodio se Hrvatskoj. Kada s njega oljuštimo sva očekivanja ljudi koji vas uzdižu dok uspijevate, a bacaju u blato kada ne ostvarite njihova očekivanja, dobivamo čovjeka koji nas mnogo čemu može naučiti. Na primjer, kako uživati u onome čime se bavite. Kako učiti od drugih i ne bojati se pokazati svoje znanje drugima.

Od Slavena Bilića i ekipe možemo naučiti kako je važno da se poštuju utvrđena pravila među članovima grupe (bijeg trojice veseljaka na cajke u Čatežu kažnjen je odlučno i bez povlačenja repova), ali i da se dozvoli sloboda u razmišljanju i uživanju u igri (kad padne gol skače cijela klupa, kada se dogodi poraz, članovi stručnog stožera i rezervni igrači opet su tu, uz igrače na terenu). Od gospodina Bilića i ljudi koje vodi možemo naučiti da uspjeh dolazi i kroz vjerovanje znanju, snagama i idejama mladih, da se kombinacijom iskustva starijih igrača i entuzijazmom mladih igrača može postići odličan rezultat. Puno je tu primjera koje hrvatski menadžeri mogu primijeniti u svojim tvrtkama, ne bojeći se pri tom da će im zato pasti kruna s glave. Djelatnici bolje rade kada vide da poštujete njihove ideje i prijedloge. Bolji se rezultati postižu gdje se djelatnik može osloniti na menadžera koji može naći rješenja kada ih djelatnik ne vidi ili ne zna. Tvrtke u kojima ne postoji strah od starijih kolega ili kazne menadžera zbog mogućeg lošeg rezultata brže se oporavljaju i brže prilagođavaju promjenama.

Tvrtke u kojima menadžer poštuje zadana pravila igre i primjerom pokazuje ostalima kako se treba ponašati, ne ograničavajući im pritom prava, može se samo razvijati i još bolje poslovati. Djelatnici koje menadžeri upućuju da poštuju svoje poslovne partnere i hrvatske zakone u biti poštuju sami sebe i mogu svoje mjesto u društvu izboriti i osobnim kredibilitetom, a ne samo zarađenim novcem. Dok završavam ovaj tekst, kroz glavu mi promiče misao: Pa nije valjda da smo tako brzo zaboravili da bi ljudima trebali biti najvažniji drugi ljudi? Nije nam, valjda, stil poslovanja „ubij sve i vrati se sam“ toliko pomutio pogled na realnosti međuljudskih odnosa, da smo zaboravili stvarne ljudske vrijednosti? I tada pomislim da nam je Slaven Bilić bio suđen. I potreban. Barem nama koji ćemo i dalje uživati u utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije, u ponašanju igrača i u autoritetu koji imaju u nogometnom svijetu, a da nam pritom ne treba neki poseban medijski razlog. Pritom nas poneka izgubljena utakmica ili ispadanje iz daljnjeg takmičenja neće omesti da i dalje uživamo u nogometu, jer ćemo znati da će Slaven Bilić (a nadam se i drugi Slaveni Bilići) nastaviti dobro raditi svoj posao, bivajući svakim danom sve bolji i bolji.