Organizacija koja uči: Umjetnost i praksa

Peter M. Senge Peter M. Senge predsjednik je SoL-a, Society for Organizational Learning i profesor na MIT Sloan School of Management. Radio je s mnogim velikim korporacijama (Motorola, Federal Express, Intel) na unapređivanju sposobnosti timskog učenja. Proglašen je za jednu od pet najutjecajnijih osoba u povijesti menadžmenta. Njegova knjiga Peta disciplina najutjecajnija je knjiga iz tog znanstvenog područja izdana u posljednjih deset godina.

Prije nekoliko godina, tijekom jednog mirnog jutra, razmišljao sam o tome kako će učenje u organizacijama ili preciznije rečeno, nesposobnost učenja, uskoro postati "vruća tema" u stručnim krugovima. Nakon dugih godina druženja s idejama kao što su vizija, usklađivanje i osnaživanje te nakon što sam shvatio da nikada nisam pisao o tome, pomislio sam kako bi možda bilo dobro strukturirati neka razmišljanja i uvesti malo reda u to područje. Od tada do danas vidio sam da se pojam "organizacijsko učenje" koristi u mnogim (ne)prilikama i na razne načine pa sam stoga još i sretniji što sam napisao knjigu jer, iako takvi tekstovi znaju biti zanimljivi, obično nisu dovoljno duboki.

Općenito gledano, termin se koristio za opisivanje organizacija koje su "brze u nogama." Svi znamo da je današnji svijet turbulentan, da organizacije s velikim brojem hijerarhijskih razina imaju problema s prilagodbom te da mnoge od njih neće postojati još zadugo. No ideja po kojoj učimo samo radi adaptacije čini mi se loša i neadekvatna. Sama riječ "učenje" je u suvremenom govoru izgubila većinu svojeg značenja, postavši gotovo sinonimom za "prikupljanje informacija." Netko bi tako mogao reći: "Već sam davno prije sve naučio o računovodstvu za menadžere. Pohađao sam MBA." Ali, o čemu se zapravo ovdje govori? O tome kako smo nekada davno "zagrijali stolac" i prikupili neke informacije da bi danas mogli neke od njih upotrebljavati.

Učionica je prilično moćna metafora koja podupire ideju o učenju kao procesu preuzimanja informacija. Naš formalni obrazovni sustav također pojačava ovu perspektivu - naučeni smo vjerovati kako postoji neka informacija koju "ekspert" ima, a mi nemamo. Također vjerujemo kako "znamo" onda kada tu istu informaciju, s određenom dozom pouzdanosti i vjerodostojnosti, možemo ponavljati. Pritom zaboravljamo da nitko od nas nije na taj način naučio voziti bicikl, hodati, pričati ili obavljati bilo koju drugu aktivnost za koju bi s pravom mogli ustvrditi da je "naučena". Stoga možemo slobodno zaključiti kako učenje nema baš previše veze s preuzimanjem informacija, već je kod učenja fundamentalno riječ o unapređivanju sposobnosti. Učenje se zapravo odnosi na stvaranje i izgradnju sposobnosti kako bi napravili ono što ranije nismo mogli napraviti. Prisno je vezano za djelovanje, što preuzimanje informacija zasigurno nije. Budući da se temelji na preuzimanju informacija koje je samo po sebi pasivno, tradicionalno učenje je upravo zbog toga obično dosadno. S druge strane, pravo se učenje uvijek događa "unutar tijela"; prisno vezano za akciju.

Komentar

Domagoj Račić

Svatko od nas našao se u situacijama kada nijedan napor niti kreativnost ne uspijevaju probiti zid nerazumijavanja u organizaciji. Što god pokušate, razbije se o hijerarhiju, ili o ustaljene navike kolega, ili se naprosto raspline jer ne mobilizira dovoljno energije da se stvari promijene. Uzalud racionalna analiza koja govori da bi većini bilo bolje ako bi procesi bili jednos

pročitaj...