DS: Imajući na umu sve što si rekao - zamislimo da danas pokrećeš svoju tvrtku. Kako bi ju postavio, za kakve bi se odnose i vrednote zalagao?

MG: Kao prvo, nastojao bih da ju svatko, kako ljudi izvana tako i oni iznutra, vide kao zajednicu odnosa, a ne kao instituciju. Bila bi to prije svega zajednica ljudi, ljudskih bića, što bi utjecalo na slabljenje navike vezivanja i identificiranja s tvrtkom, poput razmišljanja "moj uspjeh ovisi o uspjehu moje tvrtke." Vidite, takvi odnosi uvijek vode do straha i napetosti, a lideri su obično njihov primarni izvor. Iz tog razloga takvi lideri ne mogu stvarati sretne i zadovoljne zajednice - jer ono što oni "proizvode" nije sreća, već strah i napetost, te na kraju ljutnja, kada stvari ne krenu onim putem kojim je lider zamislio. Volio bih da lideri već jednom shvate kako se zapravo nalaze u centru zajednice odnosa i da je doprinos zajednici njihova primarna odgovornost. Ono što će dobiti od svojih klijenata posve je sekundarno. 

Nadalje, uspjeh traži da se vrednote u temeljima poslovanja tvrtke jasno i nedvosmisleno komuniciraju. Jer, naša se ponašanja, misli i stavovi temelje na interakcijama s okolnim svijetom.   

Potrudio bih se da svatko u toj zajednici zadobije osobnu pažnju - lideri rijetko kada vode računa o tome da svatko, baš svatko, treba osobnu pažnju i razumijevanje. Jer, tako se pojedincu osigurava samo-razumijevanje, koje nadalje omogućuje samo-odgovornost, značajnu kategoriju koja više-manje svima nedostaje. Smisao samo-odgovornosti možemo doslovno opisati kao: biti odgovoran sam za sebe. Navikli smo razmišljati da smo žrtve sustava, krize, svijeta, šefa, obitelji, partnera... Ne slažem se s tom konstatacijom - sve dok sebe vidim kao žrtvu znači da nisam sposoban živjeti svoj vlastiti život. Lideri stoga moraju pomoći ljudima da razumiju i preuzmu odgovornost sami za sebe.

Kada bih danas pokretao svoju vlastitu tvrtku nastojao bih maksimalno potaknuti i osloboditi kreativnost svakog djelatnika. To je jako važno jer je kreativnost osnovna svrha ljudske svijesti. Ako je ova konstatacija ispravna, tada se nameće sljedeće pitanje: "Kako je uopće moguće da lideri pokušavaju potaknuti kreativne potencijale djelatnika tako da im govore što trebaju raditi?" Nije li to paradoksalno?! Kreativnost traži da bude slobodna. Lideri teško shvaćaju da moraju osloboditi ljude, pomoći im da oslobode svoju kreativnost. Zašto? Zato što to mogu učiniti samo oni lideri koji su i sami slobodni, kreativni, nesputani unutarnjim i izvanjskim ograničenjima, raznim vezanostima za moć, položaj, novac, ili su pak vezani svojim egom.