Na kraju, svakako bih nastojao povezati obitelji djelatnika i zajednicu tvrtke. Takva povezanost pomaže da posao ne ostaje odvojen od života, da se ne podižu lažne barijere koje ukalupljuju ljude u iluziju "radnog mjesta."  Ti lažni pojmovi, "idem na posao, idem kući" uopće ne postoje, produkt su naše mašte. Život je odnos, a odnosi se ne događaju na ovom ili onom mjestu, već svugdje kuda se krećemo. Prema tome, kada uspijemo povezati obitelji sa zajednicom ljudi koju nazivamo "tvrtka", barijere nestaju. Ljudi tada ne misle kako moraju na poslu igrati jednu ulogu a u obitelji drugu - tada oni doista mogu biti ono što jesu.


DS: Mnogi ljudi koji su te upoznali i imali prilike s tobom provesti neko vrijeme tvrde kako nikada prije nisu sreli opuštenijeg, zadovoljnijeg i sretnijeg čovjeka. Potpuno se slažem s njima. Što je to što te čini tako sretnim čovjekom? Što te nadahnjuje? Je li to tvoj posao, hobi, ili nešto treće?

MG: Ništa posebno me ne čini sretnim. Sam sebe činim sretnim, iako pojam "sreća" ne opisuje najbolje moje unutarnje stanje. Sreća, u tradicionalnom smislu poimanja, podrazumijeva neku dozu "uzbuđenja", adrenalina, pa tada čovjek izjavljuje "Joj, kako sam sretan!". To nije sreća, nego uzbuđenje - moramo napraviti distinkciju između ta dva stanja. Osjećaj zadovoljstva predstavlja stvarnu sreću za ljudsko biće, a to je stanje u kojem radost i pozitivna energija iz duše pojedinca prirodno teku u svijet, prelazeći pri tome na druge ljude. Nažalost, kako sam već naglasio, ljudi obično takvo stanje upropaste zbog vezanosti - jer čim osjetimo ovisnost o nečemu radost u nama automatski potamni. Iznenada, strah se pojavljuje u svijesti a slijedi ga ljutnja, vjerna pratilja ovisnosti u trenucima kada nam ono o čemu smo ovisni nije dostupno. U trenu, miljama smo udaljeni od stanja sreće i zadovoljstva.

Dakle, sreća dolazi iznutra. Posao kojeg obavljam zapravo ne doživljavam "poslom", iako je takvo stanje potpuno suprotno od nerada i lijenosti. Hobi obično podrazumijeva neku vrstu bijega od stvarnosti, a ja ne bježim ni od čega. Ponekad provedem neko vrijeme na tihom i osamljenom mjestu, kako bih se odmorio, obnovio ili naprosto duboko promišljao. Zato i živim u maloj  kolibi na selu jer mi takav stil života omogućava da uđem duboko u sebe. Redovito meditiram kako bih se osvježio i ponovno usredotočio na izvor energije u sebi. Dakle, ne radi se o bijegu, već o prirodnom načinu zadovoljenja potrebe za obnovom. Mnogi bi pisanje knjiga svrstali u hobi, ali ja ne bih. Pisanjem knjiga izražavam kreativnost, ponirem duboko u svoju nutrinu i pronalazim novi smisao, dublje uvide u stvarnost života. Zato pišem, jer tada zapravo razgovaram sam sa sobom.