Dirigent je posrednik između svirača i publike. Odgovoran je prema publici a svirači su odgovorni njemu. Stoga orkestar svira ono što dirigent traži. Dirigent osobno proživljava melodiju u nastojanju da se čim više uživi u ideju kompozitora. Zatim traži od orkestra da njegov doživljaj ostvari.
Za ostvarenje svoga cilja potreban mu je notni zapis kompozitora kojeg nastoji prenijeti orkestru. Zajednički vježbaju sve dok ne postignu doživljaj kojeg dirigent smatra primjerenim. To je kvaliteta.
Kvalitetu dakle osmišljava dirigent, pretpostavljajući da će se ona svidjeti publici. Članovi orkestra slijede tako definiranu kvalitetu. Ako je kvaliteta loše osmišljena, ni najbolji orkestar na svijetu ne može je stvoriti. Interakcije između dirigenta i orkestra su neophodne, s time da konačni doživljaj melodije (kvalitetu) određuje dirigent. Ne postoji nitko drugi unutar orkestra tko bi mogao preuzeti na sebe tu odgovornost.
Zadatak je muzičara u orkestru da naprave samo ono što je osmislio dirigent. Njihova odgovornost ovdje završava. A što onda dirigent treba znati? Na njemu je da prije svega sazna što korisnik od njih želi, da se upozna s tajnama pojedinih instrumenta, njihovim međusobnim utjecajem kao i s utjecajem svakog pojedinog instrumenta na konačni doživljaj melodije. Iako dirigent NE MORA znati svirati svaki instrument u orkestru, mora biti muzički obrazovan. Kada mu je potrebno više, unutar orkestra će lako pronaći stručnjake za pojedini instrument.
Organizacija funkcionira na posve istom principu iako je mnogo složenija. Poslovni procesi obično nisu vidljivi, naoko se čine nepovezani ali snažno utječu na ukupni rezultat. Dirigentu su izvođači uvijek na dohvat ruke. Njihov je učinak moguće trenutno percipirati pa se onda mogu provoditi trenutne korekcije ako se dogodi da proizvedena glazba odstupa od očekivanog doživljaja dirigenta.
Organizacija okuplja sustav procesa u prostornoj i vremenskoj udaljenosti, iako su svi usmjereni prema istoj svrsi. Iako se edukaciji i sinkronizaciji muzičara u orkestru posvećuje velika pažnja, isto se ne može reći za organizacije. Rezultati takvog pristupa pogubni su za sustav.
Uobičajeno se dešava da se neke komponente sustava nađu u gubicima a neke u dobicima. To ovisi o tome koliko smo dobro optimizirali sustav. Rangiranjem komponenti po njihovoj uspješnosti, što tradicionalni menadžment stalno nameće, nikada nećemo dobiti optimalni sustav koji će korisniku isporučivati željenu kvalitetu jer komponente "dobitnici" obično postaju sebične dok se komponente "gubitnici" kažnjavaju što neizostavno vodi u raskol.