Sa kojim pravom oni to čine? Pravo bogatstvo neke zemlje ne predstavljaju njegova prirodna bogatstva, već ljudi koji mudro upravljaju resursima u svojem vlasništvu. Ako je tako, zašto se radnike šalje na ulicu?! Hrvatski menadžeri, putem svoje organizacije HUP, neprestano šalju poruku kako su "radnici skupi"! Iako su naši radnici, poput naših nogometaša, toliko cijenjeni u svijetu? Kako to da naši radnici, u okvirima organiziranih sustava, što je u cijelosti zadaća menadžera, postižu tako dobre rezultate?

Tiranija uobičajenog ogleda se u tome što nitko ne razmišlja da bi uopće moglo biti drugačije. U našim je organizacijama uobičajeno:
- utvrditi norme rada za čistačicu,
- utvrditi norme rada radniku za strojem,
- utvrditi norme rada stručnjaku za računalom,
- utvrditi norme inženjeru za projektnim stolom.

Uobičajeno je okriviti radnike za lošu kvalitetu isporučenih proizvoda na koju se kupci žale. No, tko je doista kriv? Sustav završne kontrole mora odlučiti o kvaliteti koja je primjerena isporuci. U zraku vibrira ideja: "Nešto hitno moramo poduzeti! Odmah sada! Što ćemo učiniti?" Iako se naslućuje dubina problema, poseže se za "uobičajenim postupkom" te se traži krivca kojeg treba kazniti. A što je s loše postavljenim procesom (varijabli "xy" iz ranije navedene jednadžbe) za koju je znanstveno dokazano da je u 96% slučajeva "zaslužna" za loše rezultate. U organizacijama se o tome malo vodi računa jer tiranija uobičajenog traži krivicu u preostalih 6% koji se odnose na rad pojedinog ili uže grupe radnika. S druge strane uobičajeno ponašanje traži da se nagradi prodavač proizvoda ili usluge kada ostvari visoke prodajne rezultate ali pri tome ne dozvoljava da se utvrde štete koje u tom procesu nerijetko nastaju.

Svrha ili misija svake organizacije i svakog procesa nepobitno postoji. Nažalost, o tome se rijetko kada razgovara pa zato problem uvijek ostaje isti: svaki čovjek posjeduje svoje vlastito razumijevanje misije. Članovi Uprave u međusobnim razgovorima shvaćaju da ne dijele isto razumijevanje o svrsi organizacije, radnici tjeraju neku svoju misiju jednako kao i inženjeri. Energija sustava razbacuje se na sve strane. Usmjeravati ga postaje jednostavno nemoguće i to zato što direktor ne smatra kako bi ljude u sustavu trebao pridobiti i uvjeriti u misiju koju on smatra važnom. Pritom oni često misle da drugi ljudi znaju što se događa u njegovoj glavi pa se on ne treba truditi da isto i pojasni.

Tvrtka koja se dovela u teškoće (važno je zamijetiti riječ "dovela" koju namjerno koristim umjesto uobičajenog termina "upala u teškoće" koji sugerira da je tvrtka u tom procesu pasivno nevina što naravno ne koincidira s istinom) odmah napada troškove. A takav pristup spada u tiranija uobičajenog. Ekonomisti su nas prevarili kada su nam objasnili da na troškove trebamo gledati kao na nešto što je štetno. A kada su još u sve to uveli pojam "nadmetanje" prevara je poprimila nesagledive dimenzije. Uvjerili su nas da nadmetanje pokreće svijet. Tržišna ekonomija je slogan koji pokriva sve nejasnoće. Ona je mistična, na isti način kao što je i samoupravljanje bilo mistično.