Zatim su nam uvjerili kako profit predstavlja suštinu poslovanja. Što naravno nije točno. Svrha proizvodnje ogleda se u razmjeni dobara koja se nažalost prometnula u grabež za novcem koji se zatim sam sebi postao svrha. Zabluda se uvukla i unutar struke. Kako se znanje sve manje cijeni, a specijalističko znanje se povrh toga ne mora baš svakome svidjeti, uobičajena stanovišta sve jače dominiraju.

Životne činjenice pretvaraju se u svrhu proizvodnje i usluga. Troškovi su životna činjenica. Oni zasigurno nisu i ne mogu biti cilj. Profit je životna činjenica bez koje nema poslovanja, ali profit kao takav također ne može predstavljati cilj poslovanja. To vam je isto kao i proces disanja kod čovjeka. Disanje je životna činjenica, ali ne i smisao ljudskog života. Kvaliteta je također životna činjenica. Kvalitetu određuje kupac, ali ona nikako ne predstavlja smisao proizvodnje i pružanja usluge. Kvaliteta je samo životna činjenica, ne i smisao života. Kvalitetu treba povećavati, i to zbog kupca. Greške u radu su također životne činjenice.

Perfekcija ne vodi automatski do rezultata. Potrebno je nešto više. Kada bi se sve pogreške svele na nulu, najvjerojatnije bi posao trebalo likvidirati! Svatko želi kvalitetu kao što svatko posjeduje svoj vlastiti put do kvalitete: automatizacija, novi strojevi, više računala, pomoćne naprave, novi uređaji, marljiv rad, iskrena nastojanja, godišnje rangiranje ljudi, svakoga učiniti odgovornim, postaviti ciljeve, pratiti rezultate, više statističke kontrole, više nadzora, utemeljenje službe za kontrolu, imenovanje potpredsjednika za kvalitetu, povećanje plaća, standardi rada, norme, pogreške u radu svesti na nulu, motivirati zaposlene, dobar marketing itd. itd.

Što tome nije u redu? Nedostaje ključna sastavnica: odgovornost menadžmenta! Kao što to lista zorno pokazuje, svi su drugi krivi samo je menadžment OK. Svaka od navedenih aktivnosti uklanja odgovornost menadžmenta iako kvaliteta spada u njegovu isključivu odgovornost. Ona se nikada ne može delegirati.

Uporaba računala ne doprinosi kvaliteti informacija. Još manje doprinosi kvaliteti odlučivanja. Velika je obmana ideja kako nam korištenje visoke tehnologije značajno pomaže u odlučivanju. Bilo bi jako lijepo kada bi upravljanje sustavima bilo tako jednostavno.

Smisao kontrole posve se promijenio. Kontrola bi trebala služiti kao povratna informacija za ostvarenje željenog te u svrhu poboljšanja. Nažalost, pretvorila se u neku vrstu organizacijske tiranije koju možemo susresti gotovo u svakoj organizaciji.

Ciljevi u brojkama malo toga postižu. Rangiranje i nagrađivanje prema radu pojedinaca, škola ili gradova ne unaprjeđuje sustav. Važna je metoda kojom ćemo doći do željenog rezultata. Nažalost, djecu se još u školi uči "dostizati ocjene". Što za njih predstavlja jako loš početak života – već u ranoj dobi nailaze na brojčane ciljeve ali bez metoda i procesa kojima ih mogu dostići.