Kako bi postigao taj cilj, njegov pristup suradnicima mora biti:

1.) Prijateljski - ne hladan i udaljen, ali ni suviše familijaran. Dvije su vrste komunikacije menadžera – autoritativna i prijateljska. Kad je izabran način komunikacije, ne smiju se miješati osjećaji ovisno o dnevnom raspoloženju. Ljudima će biti teško prepoznati kad je menadžer u kojem raspoloženju pa će više pogađati je li dobre volje i kamo da se sakriju ako je loše raspoložen, nego što će razmišljati kako poboljšati poslovanje i povećati efikasnost.

2.) Koristan - suradniku morate točno definirati što očekujete od njega. Da biste mogli mjeriti njegovu uspješnost, dobivene rezultate morate usporediti s očekivanjima. Ako ste nezadovoljni postignutim rezultatima, zahvaljujući toj mogućnosti usporedbe možete točno definirati čime to niste zadovoljni, a onda morate i predložiti moguća poboljšanja. Nemojte se ponašati poput loših profesora koji samo odmahuju glavom, ponavljaju da nisu zadovoljni, a učeniku nije jasno čime to i koliko niste zadovoljni.

3.) Profesionalan - poslovna suradnja, ma koliko ugodna bila, kao konačni cilj uvijek ima poslovni uspjeh. Naravno da je nužno tijekom posla ostvariti ugodnu komunikaciju, ali želi li se menadžer družiti s dragim ljudima koji ne znaju svoj posao, neka to ostavi za slobodno vrijeme.. Brojne su tvrtke u kojima rade dobri ljudi koji ne znaju svoj posao, gdje menadžeri “krpaju” rupe nastale njihovim lošim radom, a onda na kraju propadne i tvrtka i ljudi se raziđu u svađi. Prijateljstvo je dobra stvar, dobra komunikacija s ljudima još je bolja, ali menadžer ne smije zaboraviti od čega živi grupa (ili tvrtka) koju vodite. Ako ne zna, da ga podsjetimo – živi od novca koji im daju korisnici njihovih usluga ili proizvoda.

Početne pretpostavke menadžera o ljudima kojima upravljaju određuju i njihov kasniji odnos prema članovima grupe. Ovisno o tome kakvo općenito mišljenje ili kakvo životno iskustvo s ljudima ima menadžer, tako će i odrediti svoje ponašanje prema članovima grupe kojom upravljaju.

Naravno da će menadžer, koji je u novu ulogu u životu donio bijes, komplekse i uglavnom negativna iskustva s ljudima, iskoristiti “viši” položaj da “naplati” sve one stare dugove, s kojima, zapravo, članovi njegove grupe nemaju nikakve veze. Ljudska je osobina da negativna iskustva s ljudima koji su (iz ovog ili onog razloga) bili “jači” želimo naplatiti od onih “slabijih” jer je to, na izgled, dobar način liječenja kompleksa i uspostavljanja ravnoteže ega. Pogrešno. Takvo ponašanje ne može donijeti novu snagu u psihu pojedinca, nego samo izazvati sukob s ljudima u grupi kojom bi takav menadžer trebao upravljati.