Uvodnik: qLife No.9: Izvori konkurentnosti

Marko Lučić Marko Lučić, urednik i član uprave stručnog časopisa qLife i portala Quantum21.net.

Pojam konkurentnost često susrećemo u medijima; političari i gospodarstvenici svakodnevno se nadmeću u raspravama o tome kako “Hrvatska što skorije mora unaprijediti svoju konkurentnost” čime se ova iznimno važna kategorija pretvara u svojevrsnu poštapalicu. Usprkos tome, konkurentnost neosporno zauzima središnje mjesto u gospodarskim promišljanjima kako razvijenih tako i zemalja u razvoju pa smo stoga navedenom fenomenu odlučili posvetiti poseban broj qLifea.

OECD definira konkurentnost kao “sposobnost zemlje da u slobodnim i ravnopravnim tržišnim uvjetima proizvede robu i usluge koje prolaze test međunarodnog tržišta uz istovremeno zadržavanje i dugoročno povećanje realnog dohotka stanovništva”. Međunarodna konkurentnost gospodarstva sve do nedavno pojašnjavala se teorijom međunarodne razmjene koja potječe još od Adama Smitha. No, danas više nije tako. U svom klasičnom djelu The Competitive Advantage of Nations harvardski profesor Michael Porter predlaže novu teoriju konkurentnosti prema kojoj nacionalno blagostanje nije nasljedno već se ono stvara ispravnim strateškim izborima. “Dok se u prošlosti razvitak zemlje zasnivao na komparativnim prednostima, poput jeftine radne snage i prirodnih resursa, danas se osnovom za ekonomski razvitak smatraju napredni faktorski uvjeti zasnovani na znanju, razvijenoj infrastrukturi, visokoj tehnologiji i inovacijama,” tvrdi Porter.

Priča o konkurentnosti, naravno, ovdje tek počinje.  U tekstu Upravljajte prvo sobom ugledni svjetski intelektualac, “otac menadžmenta”, Peter F. Drucker jasno i izričito kazuje: “...osobno smatram kako ne možemo govoriti o postojanju bilo kakvih prilika za pojedine zemlje, već samo o prilikama za pojedine tvrtke. Državna makroekonomska politika biznisu ponekad pomaže a ponekad odmaže. No, ako se radi o zdravoj kompaniji vođenoj od strane mudrih i sposobnih lidera tada je uspjeh zajamčen, bez obzira na ‘makroekonomiju’,” čime težište i primarnu odgovornost za stvaranje bogatstva prebacuje na mikroekonomsku razinu gospodarstva.

Proučavanjem radova ovih velikana ne možemo se oteti dojmu kako obojica zapravo misle isto: u samim temeljima konkurentnosti uvijek pronalaze čovjeka i njegovu spremnost na učenje i suradnju s drugima na razini pojedinca ili na institucionalnoj razini, dajući mu počasno mjesto ključnog čimbenika razvoja.