Kako bi shvatili da je doista tako moramo na tren dublje zaroniti pod površinu fl oskula u kojima se svakodnevno utapamo: “...moramo otvarati nova radna mjesta i osigurati održivi rast, moramo smanjiti nezaposlenost, povećati produktivnost, ojačati konkurentske prednosti pojedinih sektora”. Naravno da je sve to potrebno ostvariti. Pitanje je samo tko će i kako sve to postići?

A o tome se već mnogo manje govori. Zapravo, praćenjem medija i intelektualnih strujanja u javnosti stiče se utisak kako je “neprijatelj uvijek negdje vani”, manifestiran u obliku “neadekvatne makroekonomske politike” koja će nas, jednom kada se promijeni, učiniti sretnima i bogatima ili pak u nedostatku fi nancijskih sredstava (kredita) koja će nam, jednom kada budu dostupna, sama od sebe donositi sjajne profite. U toj priči zadovoljno prihvaćamo ulogu “žrtve” žaleći se protiv neprijateljski nastrojenog svijeta dok smo mi, naravno, napravili sve što je u našoj moći. Nitko ne spominje da možda ipak nije tako, da svi zajedno, kao nacija, nismo baš previše kompetentni (posebice u području društvenih znanosti i društvenih odnosa) te da bismo radi toga trebali mnogo više učiti.

Arie de Geus, bivši strateg kompanije Royal Dutch - Shell u kultnom tekstu naslova Planning as Learning objavljenom u stručnom časopisu Harvard Business Review naglašava kako “jedini izvor stvarnih konkurentskih prednosti organizacija (pa tako i društva u cjelini - op. ur.) ogleda se u sposobnosti njihovih lidera da uče brže od svojih konkurenata.” Riječju, opstanak i razvoj u novim gospodarskim uvjetima traže od nas da učinimo “prodore u ljudskom funkcioniranju” koji se javljaju samo onda kada nova rješenja dolaze izvan prostora tradicionalnog načina razmišljanja i pretpostavki (mentalnih modela).

Za Hrvatsku usvajanje tzv. učeće orijentacije presudno je važno. Svi dosadašnji pokušaji rješavanja duboke ekonomske i socijale krize u kojoj se nalazimo ostali su bezuspješni zbog postojanja iznenađujuće snažne antiintelektualne kulture u kojoj “svi sve znaju” pa radi toga, naravno, ne trebaju učiti te iznenađujuće snažne egocentrične kulture koja posve blokira dijalog i suradnju čak i onda kada izgledi da se timskim radom oplemene kvalitetna fragmentirana znanja realno postoje.

A da bi učenje konačno započelo svi zajedno, pojedinci i nacija u cjelini, moramo proći kroz bolno iskustvo i sami sebi poručiti: Znam(o) da ništa ne znam(o)! Ako je Sokrat u tome uspio možda ćemo i mi jednom učiniti isto.