Unatoďż˝ tome, situacija u Hrvatskoj presporo se mijenja. U našim institucijama, korporacijama i organizacijama termini poput vizije, misije i vrijednosti sporadiďż˝no se spominju, s "figom u dďż˝epu", u najboljem sluďż˝aju zato da se zadovolji forma. Jednom napisane, "izjave o viziji, misiji i vrijednostima" ostaju tek mrtvo slovo na papiru. Nedavno mi je o tome priďż˝ao kolega. ďż˝lanovima uprave ugledne hrvatske kompanije pojašnjavao je kako bi se trebalo postupati s vizijom. Tijekom izlaganja, obratio mu se jedan od prisutnih: "To smo veďż˝ napravili... napisali smo izjavu o viziji". "Zanimljivo", zainteresirano je odgovorio. "O ďż˝emu ona govori? Kako ďż˝e izgledati ova tvrtka kada ostvari svoje najveďż˝e potencijale?" Na njegovo pitanje, dotiďż˝ni se gospodin okrenu prema kolegi iz uprave ozbiljno ga upitavši: "Ivice, kako ide ona izjava o viziji?!"

Glavni razlog distanciranja pragmatiďż˝nih institucija javnog i poslovnog sektora od ozbiljnog rada na viziji, misiji i vrijednostima podsvjesni je strah od istinskog zajedništva. Oďż˝ekujem da ďż˝e mnogi ďż˝itatelji, lideri i menadďż˝eri javnog i poslovnog sektora, tekstove ovog broja procijeniti "neprimjerenim ozbiljnom biznisu i gospodarstvu", zato što "previše toga otkrivaju", jer su "suviše emotivni", te zato što bi njihovom eventualnom primjenom u praksi postali "pretjerano ranjivima" ili "suviše humanima". Mnogo je sigurnije i ugodnije ne mariti o "tim glupostima" baveďż˝i se i dalje uobiďż˝ajenim; "ďż˝vrstim, muškim i konkretnim" vodstvom koje, zagrebete li malo ispod površine, ne predmnijeva ništa više od pukog nametanje nekakvih ciljeva, iskljuďż˝ivo pomoďż˝u straha.

Dobra vijest (ili loša, zavisno od perspektive) nam poruďż˝uje: uobiďż˝ajeni pristup (eng. business-as-usual) više ne funkcionira! Potrošen je, ne donosi više oďż˝ekivane rezultate. ďż˝eljene rezultate ostvarivati ďż˝e samo one nacije, institucije i organizacije koji se drznu hrabro uroniti u neistraďż˝ene suptilne sfere nove znanosti i umjetnosti menadďż˝menta.