Moram priznati da se dubok i suptilan pomak doista dogaďż˝a u situaciji kada studenti postanu moji partneri u pothvatu uďż˝enja. Tada pedagoška teorija "praznog spremnika" koja profesora vidi kao nositelja mudrosti, a studente kao "prazne posude" koje ďż˝ekaju da ih se napuni znanjem, trenutno pada u vodu. Navedeni pomak uzrokuje to da studenti postaju aktivni sudionici, radije negoli pasivni reaktori, odgovorni za svoje vlastito uďż˝enje. Taj me uvid na neki naďż˝in oslobaďż˝a. Opisana koncepcija procesa uďż˝enja i odnosa profesor-student mnogo je više demokratiďż˝na, te ju je moguďż˝e direktno povezati s mnogim drugim strukama ili radnim mjestima.

Najveďż˝a mora svakog predavaďż˝a je dolazak na predavanje, pred slušatelje, nakon što je na radnom stolu zaboravio pomno pripremljene bilješke. Kada bi svi zajedno bili otvoreniji za improviziranje i svjesni da su nas godine iskustva dovoljno pripremile za takvu situaciju, tada bismo izgubili strah od gubitka strukture, a noďż˝na mora bi se rasplinula u trenu.

Sokratova metoda ili metoda sluďż˝aja u poduďż˝avanju temelji se na improvizaciji, situaciji "onakva kakva jest", koja ipak zahtijeva dobru pripremljenost i uvjeďż˝banost. Metoda se zasniva na korištenju izjava studenata na osnovu kojih profesor gradi daljnji kontekst prema svojim potrebama. Na taj naďż˝in profesor i studenti, kao partneri, zajedniďż˝ki grade "usmenu skriptu" samo za tu sesiju kako bi je na kraju potpuno odbacili, osim ideja zapisanih u biljeďż˝nicu jednoga i drugoga. Što više improvizacija moďż˝e biti?


Praksa improvizacije

Ono što se kod improvizacije traďż˝i, u sva tri konteksta - uďż˝enje na radnom mjestu, istraďż˝ivanje, predavanje - jest praktiďż˝no prosuďż˝ivanje. John Forester naglašava suprotnosti izmeďż˝u osobe "ljudskog raďż˝unala" koja uvijek "pokušava biti vještim inďż˝enjerom" i osobe s kvalitetom praktiďż˝nog prosuďż˝ivanja koja "pokušava biti osjetljivi i principijelni moralni improvizator". Kako bi naglasila razliku, filozofkinja Martha Nussbaum se okreďż˝e improvizaciji:

"Oďż˝ita razlika izmeďż˝u djelovanja prema unaprijed napisanom scenariju i improviziranja je ta što osoba koja improvizira mora biti daleko više, a ne manje, paďż˝ljiva: paziti na izvedbu drugih aktera i situaciju."

Iskustvo mi govori kako praktiďż˝ari jako dobro poznaju ovaj zakon. Stoga smatram kako je potraga za zapisanim iskustvom, pravilima i formulama, bilo u liderstvu ili uďż˝enju, potencirana od strane akademske zajednice u procesu pogrešne primjene pozitivistiďż˝ke znanosti 19. i 20. st. kako bi se kontrolirala i ograniďż˝ila ljudska dvosmislenost. Sve to nas je koštalo uďż˝enja iz improvizacije: kontekstualnog, ljudskog bogatstva bivstvovanja u trenutku i brige za naše partnere.