Kako bi shvatili da je doista tako moramo na tren dublje zaroniti pod površinu fl oskula u kojima se svakodnevno utapamo: “...moramo otvarati nova radna mjesta i osigurati odrďż˝ivi rast, moramo smanjiti nezaposlenost, poveďż˝ati produktivnost, ojaďż˝ati konkurentske prednosti pojedinih sektora”. Naravno da je sve to potrebno ostvariti. Pitanje je samo tko ďż˝e i kako sve to postiďż˝i?

A o tome se veďż˝ mnogo manje govori. Zapravo, praďż˝enjem medija i intelektualnih strujanja u javnosti stiďż˝e se utisak kako je “neprijatelj uvijek negdje vani”, manifestiran u obliku “neadekvatne makroekonomske politike” koja ďż˝e nas, jednom kada se promijeni, uďż˝initi sretnima i bogatima ili pak u nedostatku fi nancijskih sredstava (kredita) koja ďż˝e nam, jednom kada budu dostupna, sama od sebe donositi sjajne profite. U toj priďż˝i zadovoljno prihvaďż˝amo ulogu “ďż˝rtve” ďż˝aleďż˝i se protiv neprijateljski nastrojenog svijeta dok smo mi, naravno, napravili sve što je u našoj moďż˝i. Nitko ne spominje da moďż˝da ipak nije tako, da svi zajedno, kao nacija, nismo baš previše kompetentni (posebice u podruďż˝ju društvenih znanosti i društvenih odnosa) te da bismo radi toga trebali mnogo više uďż˝iti.

Arie de Geus, bivši strateg kompanije Royal Dutch - Shell u kultnom tekstu naslova Planning as Learning objavljenom u struďż˝nom ďż˝asopisu Harvard Business Review naglašava kako “jedini izvor stvarnih konkurentskih prednosti organizacija (pa tako i društva u cjelini - op. ur.) ogleda se u sposobnosti njihovih lidera da uďż˝e brďż˝e od svojih konkurenata.” Rijeďż˝ju, opstanak i razvoj u novim gospodarskim uvjetima traďż˝e od nas da uďż˝inimo “prodore u ljudskom funkcioniranju” koji se javljaju samo onda kada nova rješenja dolaze izvan prostora tradicionalnog naďż˝ina razmišljanja i pretpostavki (mentalnih modela).

Za Hrvatsku usvajanje tzv. uďż˝eďż˝e orijentacije presudno je vaďż˝no. Svi dosadašnji pokušaji rješavanja duboke ekonomske i socijale krize u kojoj se nalazimo ostali su bezuspješni zbog postojanja iznenaďż˝ujuďż˝e snaďż˝ne antiintelektualne kulture u kojoj “svi sve znaju” pa radi toga, naravno, ne trebaju uďż˝iti te iznenaďż˝ujuďż˝e snaďż˝ne egocentriďż˝ne kulture koja posve blokira dijalog i suradnju ďż˝ak i onda kada izgledi da se timskim radom oplemene kvalitetna fragmentirana znanja realno postoje.

A da bi uďż˝enje konaďż˝no zapoďż˝elo svi zajedno, pojedinci i nacija u cjelini, moramo proďż˝i kroz bolno iskustvo i sami sebi poruďż˝iti: Znam(o) da ništa ne znam(o)! Ako je Sokrat u tome uspio moďż˝da ďż˝emo i mi jednom uďż˝initi isto.