Vrlo često preživjeli dio sustava osjeća se krivim i ne dozvoljava sebi potpunu usredotočenost na budućnost. U literaturi o organizacijama u prijelaznim razdobljima to se naziva 'sindromom preživljavanja'; umjesto, od strane uprave očekivanih osjećaja zahvalnosti i motivacije, čini se da zaposlenici kojima je dozvoljeno da ostanu, gube povjerenje u organizaciju. Ponekad podsvjesno pitanje glasi: 'Jesam li ja sad na redu?'


Otkrivanje prve traume

Istraživanje pokazuje da se traume imaju tendenciju ponavljati. Čak i onda kad svi koji su prošli kroz prvotnu traumu, napuste organizaciju i ne ostane nitko tko bi je se uopće mogao sjetiti. Što je posebno neobično, izgleda da traume imaju tendenciju da se ponove na samu godišnjicu ranijih trauma. Anngwyn St Just i povjesničarka Anne Ancelin Schützenberger obavile su sveobuhvatno istraživanje na tu temu. S agencijom za iznajmljivanje nekretnina, prethodno već više puta navedenom kao primjer, odradili smo još jednu konstelaciju. S prvom konstelacijom priznali smo i integrirali dijelove koji su bili odrezani tijekom promjene usmjerenja dvije godine ranije.

Direktor je želio istražiti kako bi se mogle ponovo uspostaviti veze sa zajednicom, političkim okruženjem i drugim dijelovima društva. U ovoj konstelaciji korporacija više nije bila zastupljena s nekoliko reprezentanata - posebno za upravu, odjele i zaposlenike, već samo s jednim reprezentantom za cijelu organizaciju. Taj reprezentant još uvijek je pokazivao znakove traume i rekao je: 'Stalno mi se vrzma po glavi riječ 'rat''. I odjednom je direktor (klijent) rekao: 'organizacija postoji već 94 godine. Priča se da je tijekom rata bombardirano područje u neposrednom susjedstvu; jedan dio naših nekretnina za iznajmljivanje pripadao je tom susjedstvu.' Ova informacija smjesta je rezonirala s reprezentantima u konstelaciji. Nakon odavanja priznanja tom gubitku i mogućim žrtvama korporacija se osjetila sposobnom za ponovno povezivanje s lokalnom zajednicom i njezinom politikom.


Priznavanje strategije preživljavanja

Jedna konzultantica iznosi svoju priču o osjećajima krivnje u svom odjelu. Objašnjava koliko su se intenzivno zaposlenici osjećali krivima u vezi s borbom i isključivom brigom za sebe i zanemarivanjem brige za druge u vrijeme ozbiljnih restrikcija. 'Ali, postupajući na taj način, odjel je bio sposobniji preživjeti kao cjelina, nego što bi to bio da su se nastavili brinuti jedni za druge', glasio je njezin uvid. Često ste, čak i godinama nakon traume, suočeni s drevnim mehanizmima – razdvajanje, borba, ili štogod to bilo. Tad je to bila jedina moguća i shodno tome najbolja opcija. Strategija preživljavanja je OK.