Kako je i Miles (1994.) promatrao „cjelovitost“ kao „opisnu ili kontekstualnu valjanost“, taj se aspekt u ovome ďż˝lanku promatra kao dio pitanja valjanosti. Davis (1989.) postavlja  razliku izmeďż˝u „opaďż˝ene korisnosti“ (preceived usefulness), kao stupnja do kojeg osoba vjeruje da primjena dane tehnike unapreďż˝uje rezultate te osobe, te „opaďż˝ene lakoďż˝e korištenja“ (perceived ease of use), kao korištenje tehnike bez napora. U ovom se istraďż˝ivanju opaďż˝ena korisnost smatra ekvivalentnom relevantnosti. Larcker je (1980.) razlikovao „opaďż˝enu vaďż˝nost“ kao relevantnost za onoga tko odluďż˝uje, a „opaďż˝enu upotrebljivost“ kao nedvosmislenost informacija.
Ovaj se zadnji kriterij u našem istraďż˝ivanju smatra jednakim falsifikacijskom kriteriju, koji je Popper (1963./97.) smatrao temeljem za znanost: kad tehnika proizvodi toďż˝ne informacije, moďż˝e se testirati; kad to ne ďż˝ini, treba se smatrati metafiziďż˝kom tehnikom. Miles (1994.) to naziva „pitanje“. Na ovaj je naďż˝in istraďż˝ivaďż˝ka studija tehnike došla do šest aspekata korisnosti: relevantnost, falsifikacija, pouzdanost, valjanost, pravovremenost i lakoďż˝a korištenja.

6.    Istraďż˝ivaďż˝ka metoda

Pristup uzemljene teorije (grounded theory approach) (Charmaz, 2000.; Strauss, 1998.) izabran je za utemeljenost validacije istraďż˝ivanih podataka. Kombiniran je s konvencionalnim, pozitivistiďż˝kim pristupom za istraďż˝ivanje vanjskog, konzistentnog svijeta s perspektivom više konstruktivistiďż˝ki usredotoďż˝enom na pojedinaďż˝na iskustva. Proizvodnja podataka, kodiranje, i analiza javljaju se istovremeno i u meďż˝usobnom odnosu.

Metoda uzorkovanja ukljuďż˝ivala je odluke o okvirima i osobama za ispitivanje (Miles, 1994.). Tehnika je primjenjivana nekoliko puta, u razliďż˝itim okvirima: tri forum seminara za branding eksperte, ďż˝etiri seminara samo za brandere i deset javnih demonstracija. Time se mogla istraďż˝iti i „ekološka valjanost“: ovisnost rezultata o okvirima. Za istraďż˝ivanje su definirane dvije interesne populacije; branderi i branding eksperti, posebno eksperti visoka ugleda u podruďż˝ju brandinga: kako je tehnika nova u ovom podruďż˝ju, za njezinu su prosudbu trebali eksperti (Miles, 1994.). Radi oďż˝uvanja nepristranosti, prije samog istraďż˝ivanja, oni nisu bili u osobnim vezama ni s istraďż˝ivaďż˝em, ni s voditeljem konstelacija.

Metoda uzrokovanja bila je kombinacija prikladnosti, svrhovitosti, stratificirana uzorkovanja, izbora uglednih sluďż˝ajeva (Miles, 1994.), iskustva te uzorkovanja snjeďż˝ne grude (snowball sampling) (Zikmund, 2003.). Sedam je branding seminara korišteno da se pozovu branderi s brandovima i branding eksperti s osobnim „uglednim imenom u struci“. No, uzorak je bio otvoren za sve brandere i eksperte. Time je ostvarena velika raznovrsnost. Veliďż˝ina uzorka branding problema bila je trideset, temeljeno na Hillebrand (2001.), Robson (2002.), i Yin (1994.). Miles (1994.), Robson (2002.) i Smith (2003.) za „pravilo palca“ uzimaju petnaest, no zagovaraju kako je broj ovisan o varijaciji fenomena koji se istraďż˝uje. Trideset je branding problema bilo vezano na dvadeset i ďż˝etiri brandera, od kojih je šest izvelo dvije ili više konstelacija. Veliďż˝ina uzorka ekperata bila je pedeset: dvadeset i sedam savjetnika za branding, petnaest univerzitetskih profesora, i osam istraďż˝ivaďż˝a marketinga. Od tih pedeset, dvadeset i pet eksperata ukljuďż˝ilo se na dva ili više seminara.