DT: Konflikti su u posljednje vrijeme postali jako popularni. Riječ je, naime, o terminu koji se u javnosti iznimno često spominje. U organizacijama se razmatraju različiti pristupi upravljanju konfliktima. U privatnom životu često raspravljamo o konfliktima s partnerom, roditeljima ili s prijateljima. Unatoč tome, tek poneki ljudi točno znaju što su to konflikti, zašto ulazimo u konflikte te kako osvijestiti mehanizme konflikta kod sebe i drugih. Možete li nam reći više o tome?

TK: Konflikt se može definirati kao trenutak ili stanje koje se javlja u situacijama neslaganja ili razilaženja u mišljenjima. Osim toga, može se ustvrditi da je konflikt u određenoj mjeri legitiman pa čak i poželjan. Normalno je, naime, da se ne slažemo... podrazumijeva se da ne možemo uvijek promišljati na isti ili sličan način.

U poslovnim procesima je neophodan jer konfliktima izražavamo neslaganje. Konflikti se mogu završiti tako da se složimo oko toga da se ne slažemo pa na taj način izbjegavamo konflikt odnosno otvoreni konflikt. Eskalacija konflikta događa se u situacijama kada neslaganje u mišljenjima potiče snažne emocionalne reakcije koje mogu biti izražene ili potisnute, i o tome bi vrijedilo nešto više reći.

DT: Spomenuli ste izražavanje ili manifestiranje emocionalne reakcije. Ima li to veze s time da neke osobe nazivamo „konfliktnima“, a druge doživljavamo „mirnima“ ili „otvorenima“?

TK: Ima. Prije nego krenemo razgovarati o stvarnim uzrocima i korijenima konflikta, prethodno bismo trebali razjasniti navedene pojmove. Svi mi, naime, poznajemo osobe koje bismo mogli nazvati „nekonfliktnima“ prije svega radi njihove emocionalne psihološke zrelosti koja im omogućuje da doista saslušaju i čuju sugovornika, shvate da se s njime ne slažu i prihvate navedeno stanje, a da pritom ne osjećaju osobnu ugroženost zbog drugačijih stavova. Dakle, riječ je o svojevrsnoj „zreloj“ varijanti.

S druge strane, imamo osobe koje izvana izgledaju mirne i „nekonfliktne“, koje prihvaćaju i slažu se sa sugovornikom unatoč buri snažnih osjećaja nezadovoljstva, neslaganja i drugih negativnih emotivnih reakcija u njihovoj nutrini. U takvim slučajevima govorimo o procesu potiskivanja emocija ili potiskivanja emocionalne ekspresije koji se dijeli u dvije osnovne skupine.

Prva je tzv. emocionalna represija, kada osoba uopće nije povezana sa snažnim osjećajima nezadovoljstva, ljutnje, bijesa, razočaranja - čak i straha - u svojoj nutrini pa se stoga ponaša kao da je sve u najboljem redu. Riječ je, naime, o ljudima koji doista nisu u kontaktu s vlastitim emocionalnim bićem. Iako se u ovom slučaju naizgled radi o boljoj varijanti nego da je osoba „konfliktna“, za promatranog pojedinca i njegovo zdravstveno stanje - dugoročno gledano - zapravo je riječ o lošijoj varijanti.