Važno je identificirati i imenovati vlastite emocije jer osvještavanjem umnogome mijenjamo aktivnosti odnosno funkcioniranje vlastitog mozga. Osvještavanjem potičemo um da „potjera“ mozak da se aktivira na drugačiji način te da se potom drugačije povezuje i premrežava. Time u biti razvijamo introcepciju i introspekciju koju radi orbitofrontalni dio mozga koji se bavi i samoregulacijom te regulacijom stres responsa. Ovakva praksa je za taj dio mozga isto što i teretana za mišiće koja osnažuje kapacitete.

Navedeno je posebno važno u partnerskim odnosima; čak i više nego u organizacijskom kontekstu. Naime, kada u privatnim odnosima dođe do konflikta neobično je važno da se strane iskreno i istinski izraze kako bi iznijele trenutačne osjećaje te da opišu svoje trenutačno emocionalno stanje. Ako se nemir nastavi ili - još i gore – ako krene eskalirati, netko od sugovornika trebao bi preuzeti odgovornost i reći: „U redu, sada bismo se trebali zaustaviti. Trenutačno sam previše pobuđen. Potrebno mi je neko vrijeme da se smirim prije negoli nastavimo razgovarati.“ Tako izgleda zrelo preuzimanje odgovornosti za trenutačnu aktiviranost i za vlastito ponašanje.

Sljedeća preporuka je da „podignute“ emocije na neki njima prihvatljiv način isprazne i ispuste iz vlastitog sustava. Primjerice, kao kada na filmu osoba koja je dobila otkaz pred šefom naoko mirno prima informaciju da bi potom u liftu, kad konačno bude sama, urlala, vikala, lupala šakom po zidu i slično. Dakle, važno je da reakcija izađe van iz sustava kako bi se prekinulo potiskivanje.

To možemo postići lupanjem rukama po madracu, vrištanjem u jastuk i slično. Emocije koje se podignu, a ne izađu van, ostaju u našem sustavu podižući razinu stresa. U osnovi se događa to da stalno aktiviramo veliku količinu energije za nesvjesno potiskivanje podignutih emocija pa stoga postajemo lako reaktivni, razdražljivi ili da - ako mehanizmi potiskivanja postanu iznimno snažni - ulazimo u stanje smanjene energije i depresivnosti. Zato je jako važno završiti emocionalne procese što nam u ranom formativnom periodu najčešće nisu dozvoljavali pa ih stoga niti danas ne uspijevamo zrelo odraditi.

Osobni razvoj koji podrazumijeva emocionalnu proradu i rad na dubokim, snažnim emocijama i impulsima rezultira razvojem emocionalne samoregulacije i jačanjem osjećaja sebe. Time se smanjuje unutarnja tenzija, rastaču se unutarnji konflikti, zacjeljuju emocionalne rane pa postajemo puno manje reaktivni i puno više tolerantni prema svijetu oko nas. Najproblematičnije su osobe koje imaju snažan mehanizam represije emocija, što znači da su prilično odrezane od svog unutarnjeg svijeta, da se osjećaju boljima od onih koji emocionalno drame te da smatraju sebe dobro posloženima iako su u biti u svojevrsnoj emocionalnoj anesteziji koja s vremenom može rezultirati zdravstvenim problemima.

Za kraj bih mogao reći kako raditi na sebi polako postaje nužnost na isti način na koji je nužno kod zubara popravljati zube zato što osigurava konkretne benefite za život osobe. U biti, kao krajnje postignuće kroz osobni razvoj možemo doći do toliko traženog unutarnjeg mira i osjećaja ispunjenosti i smisla.

DT: Tomislave, hvala vam na ovim uistinu značajnim i zanimljivim uvidima u drugačije dimenzije postojanja koje su itekako značajne u svakodnevnim odnosima, privatnim ili poslovnim. Nadam se da ćemo ovu priču nastaviti nekom drugom prilikom kako bismo obradili srodne teme.

TK: Hvala vama Davorka na pozivu da sudjelujem u zanimljivom razgovoru o ovoj za sve nas važnoj temi.