DT: Emocionalna represija je, dakle, svojevrsna „odsječenost“?

TK: Točno tako, odsječenost od unutarnjeg emocionalnog svijeta.

DT: Koja je druga varijanta potiskivanja emocionalne ekspresije?

TK: Drugi oblik potiskivanja naziva se emocionalna supresija, kada osoba - unatoč kvalitetnom kontaktu s vlastitim emocionalnim bićem - svjesno potiskuje vlastite emocije, „stišće zube“, guta bijes, nezadovoljstvo i frustracije te se trudi drugačije reagirati prema van nego što osjeća u svojoj nutrini. Riječ je, naime, o vrlo čestoj situaciji u društvu, a posebno u organizacijama ili partnerskim odnosima.

Za takvu osobu, koja ništa od toga ne pokazuje na van, također se kaže da je „nekonfliktna“ ili „kooperativna“ s obzirom na to da razgovore uobičajeno zavšava uvijek na isti način: s odobravanjem „da, šefe...tako je kako vi kažete“. Međutim, riječ je o rizičnoj situaciji jer se često događa da pojedinci takve unutarnje emocionalne strukture u određenom trenutku doslovce „eksplodiraju“.

Dakle, u navedenoj varijanti prepoznat ćemo ljude koji funkcioniraju po principu „trpim, trpim...sve dok ne puknem“. A to „pucanje“ obično se odvija na dva načina: češće se javlja u blažoj varijanti, kada osoba periodički – s vremena na vrijeme – verbalno „poludi“ javno pokazujući snažne emocije, te rijeđe u težoj varijanti (koja se uobičajeno događa jedanput u životu) kada „pucanjem“ prouzroče ogromnu štetu i završe u crnoj kronici zbog počinjenog kaznenog djela. Takvi se slučajevi u medijima kriju iza izjava „bio je dobar, miran, drag susjed... nikako ne mogu shvatiti da je to učinio“.

DT: Odlično ste opisali neke prepoznatljive načine ponašanja. U tom kontekstu sada se nameće sljedeće pitanje: Kako postajemo takvi? Koji čimbenici određuju hoće li neka osoba otvoreno pokazati emocije ili će posegnuti za nekim od spomenutih mehanizama potiskivanja?

TK: Dobro pitanje koje traži precizan odgovor: mehanizmi represije ili supresije nastaju u najranijem djetinjstvu pod utjecajem odgoja raditelja ili skrbnika. Dakle, u tom kontekstu djeca se rađaju s potencijalom zdrave i cjelovite emocionalne samoregulacije, ali da bi se u djetetu potencijali razvili neophodni su određeni preduvjeti na strani roditelja. Pod utjecajem zastarjelih metoda odgoja roditelja ili skrbnika, u najranijem djetinjstvu kod djece se počinju razvijati opisani obrasci ekspresije emocija: neki među njima započinju izbjegavati izražavanje vlastitih emocija zato što na nesvjesnoj razini ”znaju” da će se – postupe li tako kako se osjećaju – suočiti s negativnim feedbackom i odbacivanjem, što je njima doista strašno. Na djeci koja funkcioniraju na opisani način obično ćemo primijetiti da su jako dobro odgojena, pristojna i fina, a njihov „unutrašnji vulkan“ obično će nam promaknuti iz priče. Mogli bismo reći da takva djeca na emotivnoj razini „eksploziju“ (prema van) zamjenjuju „implozijom“ (prema unutra).

Važno je još naglasiti da će sutra kao odrasle osobe nastaviti funkcionirati na sličan način. U nekom trenutku, ako unutrašnji naboj nadjača mehanizme kojima se emocije drže pod kontrolom, osoba će doživjeti često pretjeranu, brutalnu i eksplozivnu reakciju. U tom smislu normalno je zapitati se od kuda potječu ti mehanizmi trpljenja u kojima se manifestira ljudska nesposobnost izražavanja emocija? Zašto ljudi ne uspijevaju izraziti vlastite osjećaje? Odgovor leži u koncepciji odgoja koji ćemo kasnije detaljnije pojasniti.