DT: Ostalo nam je još definirati treću skupinu osoba koje vidimo ili doživljavamo „konfliktnima“.

TK: U tu skupinu spadaju pojedinci s kojima je zahtjevno dogovarati se. Riječ je, naime, o osobama čestih i snažnih emocionalnih ispada: dozvoljavaju si galamiti na druge, jasno i nedvosmisleno izražavati frustraciju, ljutnju, a neki i tugu prema van. U toj skupini nailazimo na osobe koje jako često „skliznu“ u tugu, briznu u plač, a ponekad se povuku u sebe ili zatvore u drugu sobu kako bi pobjegli od konflikta. Stoga kažemo da se koriste flight modom koji je njihovom mozgu bliži (inherentni) način funkcioniranja, a neadekvatan odgoj (odnos skrbnika u ranom periodu) doprinosi učvršćivanju tog obrasca. Kada su u pitanju konflikti njihov emocionalni sustav sklon je povlačenju, bježanju i plakanju kojim se koriste kako bi riješili konfliktnu situaciju. Iako nije riječ o pravilu, u tu skupinu uobičajeno spadaju žene. Osobe iz ove skupine koriste se nesvjesnom strategijom stečenom u odnosu s roditeljima koji su na njihovo povlačenje i plakanje uobičajeno reagirali smirivanjem, kojim se dijete odmalena koristi kako bi konflikt okrenulo u svoju korist. Isto takvo nesvjesno ponašanje potom se nastavlja u odrasloj dobi. Naravno, za to nikoga ne bi trebalo optuživati jer je riječ o mehanizmimima razvijenima u ranom djetinjstvu kojih nismo svjesni.

Druga moguća reakcija je protunapad kada mozak osobe ulazi u fight mode pa ona zbog toga postaje agresivna. Preplavljena je bujicom intenzivnih emocija, potaknuta i aktivirana pa kreće s verbalnim ili fizičkim napadom vođena snažnom frustracijom, ljutnjom, bijesom, a ponekad i doslovnom mržnjom prema sugovorniku.

Postoji i treća varijanta - racionalizacija - koja je prema vani naizgled najprihvatljivija. Mehanizme racionalizacije kojima izbjegavamo kontakt s vlastitim emocijama i vlastitom osobnošću razvijamo radi toga da ne „skliznemo“ u prvu ili drugu krajnost (flight ili fight mode) pa zbog toga ostajemo isključivo „u glavi“ vrteći neku odabranu priču i pozivajući se na neke navodno kvalitetne argumente samo kako bismo izbjegli osobnu emocionalnu involviranost i cjelovit kontakt sa sobom. Vlastito unutarnje znanje, intuiciju i osobne stavove zamjenjujemo vanjskim argumentima.

Navedeno ponašanje tipa racionalizacije ponekad se pokazuje dobrim u kontekstu poslovnih konflikata. Međutim, kad je riječ o privatnim, osobnim konfliktima, a pogotovo o partnerskim odnosima, opisani obrazac drugu stranu uobičajeno dovodi do ludila stoga što se osoba u racionalizaciji prikazuje mudra, mirna i u redu, pobuđujući istovremeno u druge osobe osjećaje napuštenosti i samoće. Ta druga osoba, naime, ima dojam da se prva izvukla iz konflikta te da je svojim izvlačenjem i svojevrsnim „odrezivanjem“ emocija zapravo nju proglasila ludom, krivom i lošom. Dakle, racionalizacija uobičajeno ne vodi smirivanju konflikta već se često događa suprotno, da drugu stranu u konfliktu dodatno razjari. Shodno tome, racionalizaciju poistovjećujemo s „odrezanošću“. Ma koliko ona dobro izgledala prema van zapravo je riječ o još jednom obrambenom mehanizmu „odrezivanja“ od vlastitog sebe i vlastitih emocija. Zato se i naziva racionalizacija. Osoba koja ulazi u proces racionalizacije osjeća da je ona „good guy“, a da je „bad guy“ druga osoba koja se ljuti, vrišti ili plače.

DT: Može li se zaključiti da je inicijalni impuls približno isti za sve osobe bez obzira na njihove mehanizme suočavanja s konfliktom?

TK: Može, i pritom treba naglasiti da u podlozi sve tri reakcije pronalazimo snažnu emocionalnu aktiviranost koja u slučaju prvog tipa urušavanja emocija prelazi u tugu, u drugom slučaju u ljutnju dok u trećem slučaju aktivira mehanizam „odrezivanja“ od emocija.