DT: Možete li nam pojasniti o kojim čimbenicima ovisi intenzitet reakcije pojedinca?

TK: Kako bismo bolje razumjeli zašto su neke osobe „konfliktne“ te zašto uopće dolazi do snažne reakcije i aktiviranosti potrebno je cijeli mehanizam sagledati na dubljoj i suptilnoj razini. Snaga reakcije, naime, nije određena samo snagom izvanjskih utjecaja nego čovjekovom unutarnjom psihološko-emocionalnom strukturom. Drugim riječima, snaga reakcije ovisi o količini i intenzitetu nakupljenih nesvjesnih emocionalnih iskustava te tako nastalih bolnih psihološko-emocionalno-tjelesnih stanja koja nazivamo emocionalnim ranama, a u koja ”upadamo” kada nam netko izvana nešto „pogrešno“ kaže ili napravi. Dokaz da problem nije u snazi izvanjskih utjecaja pronalazimo u činjenici da jednaki izvanjski podražaji u osoba različite unutarnje psihološko-emocionalne strukture potiču sasvim drugačije reakcije.
 
Za to postoje dva temeljna razloga: postojanje emocionalnih rana koje ćemo kasnije pobliže opisati te smanjena sposobnost samoregulacije.

DT: Možete li nam prvo pojasniti proces samoregulacije?

TK: Sposobnost samoregulacije vlastitih emocija čvrsto je povezana s uvjetima koje u najranijem djetinjstvu pružaju roditelji i skrbnici. Kada su uvjeti nepovoljni desni orbitofrontalni dio mozga prefrontalnog dijela korteksa, koji se između ostalog bavi regulacijom emocionalne ekspresije, ne uspijeva razviti potpunu funkcionalnost. Možemo reći da osoba nije uspjela realizirati vlastite ljudske potencijale, a da za to nije sama kriva. Jednostavno rečeno, načinom odgoja i podizanja roditelji i skrbnici nisu djetetu omogućili realizaciju optimalnog potencijala u vidu sposobnosti za samoregulaciju. Takva osoba cijeloga života uobičajeno ostaje smanjenih sposobnosti reguliranja vlastitih emocija. U kombinaciji s jakim emocionalnim ranama ostaje u nezavidnoj poziciji „žrtve vlastitih emocija“. Zbog opisanog pomanjkanja sposobnosti regulacije cijeli život snosit će posljedice u vidu anateme, kritika i odbacivanja jer se ponaša tako kako se ponaša. Nitko - pa ni ona sama - ne vidi da osoba nema kapaciteta za drugačije ponašanje. U ovom slučaju svjesna odluka da nešto učini u svezi s time nema baš preveliku težinu kao ni savjeti tipa: smiri se, nemoj se sekirati i slično.

DT: Znači li to da takve osobe ne možemo držati odgovornima za ponašanje u konfliktnim situacijama?

TK: Iako prosječna osoba ne može svjesno odlučiti kako će se osjećati u stanovitoj kriznoj situaciji, trebala bi i morala preuzeti naknadnu odgovornost za svoje emocije, ponašanje i ekspresije. Prema tome, ljudski je ponekad neadekvatno reagirati u stanovitoj situaciji. No, bitno je što se čini nakon toga.

Nakon što se centriramo nakon neprimjerenog ispada trebali bismo isprikom staviti stvari na svoje mjesto i pokazati da smo doista shvatili kako ponašanje nije bilo u redu. Time zapravo pokazujemo vlastitu zrelost. A zrelost podrazumijeva sposobnost sagledavanja vlastite nezrelosti. Može se zapravo kazati kako emocionalna zrelost podrazumijeva potpuno ostvarenje emocionalno-psihološke samoregulacije uz zadržani kontakt s emocijama (bez potiskivanja emocija) te uz sposobnost sagledavanja i preuzimanja naknadne odgovornosti za vlastitu povremenu nezrelost.