DT: U čemu se kriju uzroci emocionalne nezrelosti, odnosno smanjene sposobnosti samoregulacije?

TK: Djeca koja u senzitivnom periodu razvoja orbitofrontalnog dijela mozga - krajem prve i tijekom druge godine života - nemaju dovoljno pozitivnih iskustava regulacije u snažno pobuđenom emocionalnom stanju od strane roditelja i skrbnika, jednostavno ne uspijevaju razviti navedene moždane potencijale. Zbog visoke razine kortizola, hormona stresa u sustavu, dolazi do odumiranja brojnih neurona u ključnim dijelovima mozga zaduženim za samoregulaciju. Veze između prefrontalnog i emocionalnog mozga ne izgrađuju se na adekvatan način pa osoba - prvo kao dijete, a potom kao odrastao čovijek - ne uspijeva regulirati samu sebe ostajući na milost i nemilost vlastitih emocija. Pritom mislim na jako pobuđena emocionalna stanja, kada osoba ne raspolaže mehanizmima da se s njima adekvatno nosi te kada dolazi do isključivanja slabašnog prefrontalnog regulatora i uključivanja snažno aktiviranog emocionalnog mozga koji potencira silnu reakciju.

DT: Dakle, može se zaključiti kako je kortizol „krivac“ za takvo stanje. Kako zapravo kortizol djeluje?

TK: Kortizol je hormon stresa koji potencira stanje pobuđenosti organizma i spremnosti na reakciju. Odgovoran je pripremiti tijelo na reakciju borbe ili bijega, a priroda je predvidjela da djeluje u kratkom vremenskom intervalu nakon čega bi trebalo prestati njegovo lučenje. Prema tome, u kriznim situacijama roditelji i skrbnici trebali bi se potruditi da pronađu način i reguliraju dijete umjesto da ga po starim naputcima satima ostavljaju da plače i vrišti, da ga kažnjavaju emocionalno ili fizički, odbacuju i kažnjavaju separacijom ili čine druge stvari koje uzrokuju dugotrajnu emocionalnu pobuđenost i produljuju stresno stanje. Sve to zajedno, u većoj ili manjoj mjeri, uzrokuje trajne posljedice u razvoju, strukturiranju i funkcioniranju mozga. Na žalost, većina spomenutog spada u još uvijek uobičajene i rasprostranjene metode odgoja koje roditelji rade ne sagledavajući da će sutrašnje neadekvatno ponašanje djeteta biti upravo rezultat njihova odnosa prema djetetu.

DT: Na koji se način manifestiraju problemi samoregulacije emocija?

TK: Stalni „trening“ - u smislu kontinuiranog ponavljanja negativnih iskustava u ranom periodu – utječe na buduće osobe tako da njihova povezanost s vlastitim unutarnjim svjetom slabi pa zbog toga postaju sve manje svoji, otuđuju se od vlastitog bića i sve su više „u glavi“, a sve manje u tijelu pa se više ne znaju vratiti u kontakt s emocijama i s dubljim dijelom sebe. Budući da se ne znaju povezati sa sobom, druge osobe ih osjećaju odsutnima, nestvarnima i neautentičnima. Sve to značajno utječe na kvalitetu odnosa s izvanjskim svijetom jer se odnosi ne ostvaruju na racionalnoj nego na emocionalnoj razini... na nekim dubljim razinama postojanja onkraj racionalnog uma.

DT: U modernom svijetu nerijetko se događa da na otvoreno pokazivanje emocija okolina šalje osuđujući feedback, što lako može stvoriti uvjerenje da osjećati zapravo nije u redu. Može li to vremenom dovesti do toga da se netko srami svojih emocija?

TK: Upravo se to (pre)često i događa. Okolina vrlo često nesvjesno poručuje pojedincu: ako si autentičan onda zapravo nisi dobar?! Riječ je o nastavku odgojnog procesa kojim roditelji nesvjesno prenose svoje iskustvo i doživljaj svijeta pripremajući djecu za život u korporatizmu, braneći im ekspresiju emocionalnih stanja i vlastitu autentičnost. Stoga ne čudi što se u tolikom obimu na svjetskoj razini susrećemo s krizom identiteta. U korporatizmu ljudi dobro znaju što trebaju raditi i koje ih obaveze očekuju na radnome mjestu. Međutim, sva manje znaju kako će se povezati s vlastitim bićem pa sve više zaboravljaju na stvarnoga sebe. Emocionalni svijet važna je - da ne kažem ključna - komponenta istinskog ljudskog bića i ljudskog postojanja.