DT: Slažem se s vama. U današnje vrijeme počeli smo se poistovjećivati s poslom: „ja sam moj posao“. Bitna su nam isključivo poslovna ostvarenja. Sve drugo, polako ali sigurno, počelo je padati u drugi plan. Vratimo se malo mehanizmu konflikta. Kako uobičajeno funkcionira u praksi?

TK: Mehanizam je najbolje opisati na uobičajenoj situaciji koju često susrećemo na bilo kojemu radnome mjestu. Primjerice, u konfliktu sa nadređenim, kolegom ili podređenim pojedinac se može sučiti s kritikom. Ako promatrana osoba u svojoj unutrašnjoj psihološko-emotivnoj strukturi nosi emocionalnu ranu osjećaja osobne nevrijednosti - tamo gdje bi trebao biti program za osobnu vrijednost - kritiku će doživjeti kao da je proglašena lošom, nesposobnom i bezvrijednom. Stoga se u praksi vrlo često događa da osoba koja nosi ovakvu ili sličnu ranu tuđi komentar doživljava kao kritiku koja potom pobuđuje snažne emocionalne reakcije.

Osoba jednostavno „klizne“ u davno formirani, te iznova aktivirani prostor koji je u njezinoj mentalnoj mapi spremljen pod nazivom “takav kakav jesam zapravo ne vrijedim“, čime se aktivira unutarnji doživljaj da je pravo na egzistenciju - na najdubljoj razini - dovedeno u pitanje. Jer, ako ne vrijedim zašto bi se itko družio sa mnom, a ako se nitko neće družiti sa mnom na kraju ću ostati sam, a za dijete to znači da „neće preživjeti“. Dakle, riječ je o bolnom, gotovo neizdrživom emocionalnom i tjelesnom stanju za koje pojedinci kažu da tada osjećaju „bolje da me nema...bolje da nestanem“.

Međutim, opet naglašavam da je opisano tjelesno stanje ili psihološko-emocionalni prostor ugrađen u samu srž bića te osobe. Primjerice, kada se osoba u prethodnom primjeru suoči s kritikom automatski se aktiviraju stare emocionalne rane i primarne emocije dubokog straha i srama. Međutim, priroda je osmislila „lijek“ koji će osobu izvući iz te neizdrživo bolne emocije automatski prebacujući mozak u „fight mode“ bijesa i agresivnosti, što je sekundarna emocija. Izvana se tako susrećemo s eksplozivnom emotivnom reakcijom pobuđenom kao spas od padanja u još gori prostor srama i straha od vlastitog nestanka.

DT: Rekla bih da će brojni čitatelji prepoznati sebe ili sebi bliske osobe u vašim pojašnjenjima te da će teško prihvatiti neke od ovih informacija.

TK: Vjerujem da čitajući ove retke mnogi mogu osjetiti nelagodu. Osjećamo li stanovitu stisnutost u tijelu i nelagodu u trbuhu, ako pliće dišemo ili ako osjećamo neke druge neugodne senzacije u tijelu, naš nesvjesni sustav vjerojatno je prepoznao da je djelomično riječ o njegovoj priči. Pritom opet iznova naglašavam da prepoznavanje sebe u ovome nikako ne podrazumijeva krivicu niti da smo zbog toga loši. Riječ je o stečenim nesvjesnim mehanizmima na koje se teško može utjecati sa svjesne razine.

Pa ipak, sada kada razumijemo prave uzroke ponašanja automatski bolje razumijemo sebe pa se onda možemo okrenuti osobnom razvoju kako bismo s vremenom ispravili sve što se ispraviti može. Sada znamo da nismo ludi ni loši već da jednostavno nismo imali adekvatne uvjete u formativnom periodu života. Od roditelja i skrbnika jednostavno nismo dobili ono što smo trebali, a da zato ni oni nisu krivi jer nisu imali kapaciteta ni znanja da rade drugačije. Sada barem znamo o čemu se tu radi.

DT: Mislim da je na kolektivnoj razini vrlo bitno osvijestiti navedene obrasce, a onda je stvar individualnog izbora što će s time netko napraviti. Postoji li još čimbenika koji određuju kako se ponašamo i osjećamo u konfliktnoj situaciji?

TK: U prethodnom dijelu razgovora pojasnili smo emocionalnu dimenziju jakih ekspresivnih reakcija u konfliktima. Stoga nam preostaje da pojasnimo psihološku dimenziju koja opet ima dva aspekta.

Kako bismo je ispravno shvatili moramo dublje zaroniti i razumjeti što je to ego te kako se ego razvija, što je to sebstvo (engl. self) te što smo mi kao ljudska bića. Psihološka dimenzija problematike intenzivnih ljudskih konflikata prije svega je uvjetovana pomanjkanjem osjećaja osobne vrijednosti koje potom potiče ljude da se identificiraju, između ostalog, i s vlastitim stavovima jer nedostaje identifikacija u sebstvu. Stoga se nerijetko događa da ulaženjem u kontakt s drugačijim stavom automatski dolazi do snažnog konflikta jer jedan (ili oba) sugovornika drugačije stavove interpretiraju kao pokušaj „poništavanja“ vlastitog krhkog identiteta i poruku da su oni definitivno u krivu što u njihovoj percepciji podrazumijeva da ih sugovornik „poništava“ kao osobu te da stoga – u psihološkom smislu – ako bi ispalo da doista nisu u pravu zapravo prestaju postojati. S obzirom na to da identitet vuku iz stavova i uvjerenja eventualnim negiranjem istih zapravo dolazi do negacije njihovog identiteta i svojevrsne smrti u psihološkom smislu. Shodno navedenom, osoba osjeća da više ne postoji, da nestaje i da je nema. Anuliranjem stava, dakle, osjećaj vlastitog sebstva - koji je ionako klimav - dodatno se ugrožava, a s njime i psihološko postojanje pojedinca.