DT: Što se onda događa kada takva osoba uđe u konflikt?

TK: Kad se osoba snažno ukorijenjena u vlastitim stavovima - koja nema razvijen osjećaj sebstva - nađe u konfliktu u kojem netko osporava njezine stavove, uobičajeno osjeća ugroženost pa onda automatski pokreće tjelesni mehanizam kojeg kao ljudi imamo radi fizičkog preživljavanja. Događa se, naime, da osoba automatski ulazi u stanje stresa kojim se priprema za borbu ili bijeg. Unatoč tome što je riječ o pukoj borbi za stavove koja se u najgorem slučaju odnosi na svojevrsno „psihološko preživljavanje“, organizam se ponaša na isti način kao da je riječ o borbi za fizičko preživljavanje. Promatrana osoba tada doista „sklizne“ u osjećaje koji nalikuju pravoj „borbi za život“. Upravo zbog toga se događa da pojedinci izvještavaju o „umiranju“ koje se događa ako se situacija razvija u smjeru koji potvrđuje da je suprotna strana u pravu, a da su oni u krivu. Iako se možda čini nevjerojatnim, u takvim situacijama pojedinci doslovce „psihološki umiru“ i svjedoče da se upravo tako osjećaju.

DT: Spomenuli ste dva aspekta psihološke dimenzije. Ako je ego prvi, koji je drugi aspekt dimenzije?

TK: Drugi aspekt je tzv. „crno-bijeli nivo svijesti“. Zahvaljujući specifičnom ustrojstvu mozak odraslog čovjeka predodređen je da uočava sive nijanse stvarnosti. Za razliku od toga, dijete živi u crno-bijelom svijetu u kojem postoje isključivo „dobri“ ili „loši“ outputi između kojih nema drugih varijanti. U razdoblju od kraja druge do četvrte godine života isto djete će u interakciji s roditeljima razviti kapacitete izlaska iz „crno bijelog nivoa svijesti“ kako bi prešlo na suptilniji razvojni nivo, tzv. „osobni“ ili „personalni“ nivo svijesti koji podrazumijeva sposobnost uočavanja sivih nijansi stvarnosti.

Međutim, nerijetko se događa da se zbog neadekvatnog odnosa s roditeljima i skrbnicima dijete zaglavi na „crno-bijelom nivou svijesti“ ta da nastavi percipirati svijet oko sebe u „crnim“ ili „bijelim“ nijansama interpretirajući situacije oko sebe kao potpuno „dobre“ ili „loše“. Kao odrasla osoba opisani svjetonazor prenosi u konflikte vjerujući kako je jedan od sugovornika apsolutno u pravu, te da je drugi apsolutno u krivu. Simplificirano zaključujući, osoba vjeruje da ako bi njen sugovornik bio u pravu, onda je on apsolutno u pravu i time je on taj koji je dobar dok promatrana osoba onda postaje „onaj koji je u krivu“, čime ona postaje apsolutno u krivu te - shodno tome - potpuno loša. S obzirom na to da za osobu opisana situacija nikako ne dolazi u obzir - jer bi tada psihološki prestala postojati - svim silama se bori da apsolutno bude u pravu što je njoj jedina moguća opcija.

Za takvu osobu opcija „djelomične krivice“ jednostavno ne postoji. U njezinoj „crno-bijeloj“ mentalnoj mapi nema slobodnih prostora za eventualna „siva“ rješenja. Prema tome, osporavanjem njezinih stavova ona podrazumijeva kako je potpuno u krivu što, naravno, ne dolazi u obzir jer se prema njezinom vjerovanju time poništava njezina osobna vrijednost. Jedina prihvatljiva varijanta takvom pojedincu jest potpuna krivica sugovornika kojom isti postaje taj koji je loš.

DT: Sve što ste rekli zvuči doista radikalno. Možete li nam još nešto reći o tome kako takva osoba funkcionira u okruženju?

TK: „Crno-bijeli nivo svijesti“ nije povezan s inteligencijom. Dakle, osoba može imati iznimno visoki IQ, doktorirati i postati predsjednik države, a da i dalje stvarnost promatra u „crno-bijelom“ tonalitetu. Riječ je o ljudima koji su uobičajeno radikalni u svemu što čine, a što im je važno; nesposobni su čuti, sagledati, uvažiti i prihvatiti drugačije mišljenje. Naravno, ovo što sam opisao je ekstremna varijanta kako bismo lakše razumjeli koncept dok u praksi nailazimo na osobe koje tek u nekoj mjeri iskazuju opisano funkcioniranje.