DT: Prema vašemu mišljenju, možemo li reći da su osobe „jakog ega“ i one koje se poistovjećuju s vlastitim stavovima ambicioznije, prodornije te na kraju uspješnije?

TK: Stvar je u tome da se ljudi razlikuju po temperamentnosti, po količini životnosti koju imaju odnosno prema kapacitetu „baterija“, kako to volim metaforički reći. Ako dijete ima snažnu životnu energiju i dobro je posloženo u smislu unutarnje psihološko-emocionalne strukture vjerojatno će postizati ono što želi i vjerojatno će biti odličan lider u organizaciji, autoritet s pokrićem u obitelji ili općenito u društvu. Međutim, ako je takvo dijete odraslo u lošim uvjetima njegova snažna energija pogrešno će se usmjeriti prema potrebi osvajanja moći, pozicije, novca i vlasti u cilju kompenziranja duboke i nesvjesne unutarnje nesigurnosti i nevrijednosti.

Jednostavno rečeno, tražit će životne okolnosti koje će mu omogućiti da što duže i što više bude u pravu kako bi zadržavao krhki osjećaj sebe. Dakle, možemo zaključiti da je njegov prirodno jaki „motor“ ostao poželjne konstrukcije, ali da koristi gorivo visokih oktana (poriv za kompenziranjem) te da se poremetio sustav navigacije pa se „vožnja“ odvija u pogrešnom smjeru. Životni ciljevi motivirani su mu nesvjesnim porivom za stalnim popravljanjem unutarnjeg loše posloženog svijeta konstantnim postignućima u izvanjskom svijetu.

DT: Mislim da smo obuhvatili glavne aspekte mehanizama koji nas dovode u stanje koje nazivamo konfliktom i različite načine nošenja s emocijama, te u konačnici i ponašanja. Što bi čitatelji mogli ili trebali napraviti s informacijama i spoznajama iznesenima u ovom tekstu?

TK: Ako smo se prepoznali u nekom opisanom mehanizmu ili ako smo osjetili stanovitu nelagodu, prije svega bismo trebali znati kako to zasigurno ne znači da smo – u bilo kojem smislu – loši ljudi. To samo znači da, poput brojnih drugih individua na ovome svijetu, u ranom formativnom periodu nismo imali dovoljno dobre razvojne uvjete te da zbog toga još uvijek nismo ostvarili vlastite ljudske potencijale, primjerice, za osjećajem sebe, svoje osobne vrijednosti, emocionalne samoregulacije i slično.
 
Dobra vijest je da se modus ponašanja ipak može poboljšati i unaprijediti; dakle, da ne moramo ostati zarobljenici toga kako funkcioniramo - ako time nismo zadovoljni. Upuštanjem u konkretni, ali ipak višegodišnji proces osobnog razvoja – na način koji nam u datom trenutku najviše odgovara – može se potaknuti nastavak emocionalnog sazrijevanja te psihološkog sazrijevanja u vidu daljnjeg razvoja cjelovitog ega kroz što će se potaknuti afirmacija osobnosti. To se postiže kroz proradu i zacijeljivanja emocionalnih rana te kroz duboki rad na nesvjesnom i tzv. unutarnjem djetetu. No, ako iz bilo kojeg razloga ne žele krenuti putem konkretnog organiziranog osobnog razvoja onda bih sugerirao da u trenucima emocionalne aktiviranosti barem pokušaju na trenutak suspregnuti emocionalnu reakciju te da se umjesto onog poznatog „brojanja do deset“ upitaju: „Što je to što osjećam sada, u ovom trenutku?“ Tada je važno zamijetiti koje tjelesne senzacije osjećam, koje emocije doživljavam te gdje ih u tijelu osjetim.

Svjestan sam da je za mnoge riječ o zahtjevnom pothvatu. Međutim, to što ćemo se zapitati što se to događa u mojim grudima, rukama, trbuhu ili vratu; gdje se smjestio moj energetski naboj ili gdje sam postao odrezan, kroz određeno vrijeme počet će jačati kapacitete za bolje emocionalno funkcioniranje.