U istraživanju provedenom na uzorku od nekoliko stotina mladih poslovnih savjetnika u organizacijama koje su bile predmet istraživanja, mladi ljudi govorili su o tome da su vođeni intrinzičnom motivacijom za postizanje "nerealno visokih poslovnih performansi":
- "pritisak koji osjećam na poslu uglavnom je samonametnut",
- "nije dovoljno biti dobar. Moram biti najbolji".
- "u ovom okruženju nailazi se na vrlo nadarene i vrijedne pojedince; veoma su motivirani za izvrsnost",
- "svi mi želimo uspjeti i to što brže".
Uvijek se uspoređuju s najboljima oko sebe stalno pokušavajući unaprijediti vlastite performanse. Pa ipak, nisu ljubitelji kompetitivnosti toliko izražene među njima. Smatraju kako je jednostavno riječ o nehumanoj situaciji. Radije se vide kao pametni i vrijedni pojedinci koji kontinuirano pridonose uspjehu organizacije - neki su se nazvali "produktivnim samotnjacima".
Pa ipak, u pozadini snažnih aspiracija za uspjehom skriva se podjednako snažan strah od neuspjeha koji u sebi krije osjećaje srama i krivnje ne uspiju li ostvariti visoko postavljene standarde. "Pod svaku cijenu moramo izbjeći pogreške", rekao je jedan od njih. "Mrzim kada pogriješim. Svi se mi bojimo pogrešaka, priznali to ili ne."
U mjeri u kojoj su poslovni savjetnici iskusili uspjeh u životu nisu se trebali brinuti o neuspjehu i pratećim osjećajima srama i krivice. Međutim, u istoj toj mjeri nisu razvili toleranciju na moguće pogreške niti su razvili vještine s kojima bi se nosili s tim neugodnim osjećajima. Posljedično tome, ne plaše se samo neuspjeha kao takvog već i samog osjećaja straha od neuspjeha jer znaju da se neće sjajno nositi s njime - a "sjajno" je njihova uobičajena razina aspiracije.
Za opisivanje navedenog fenomena konzultanti su se koristili dvjema intrigantnim metaforama. Govorili su o "krivulji koja vodi u propast" (eng. doom loop) i "propasti koja se prijeteći uvećava" (eng. doom zoom). O čemu je riječ? O tome da se ponekad događa da konzultanti, unatoč tome što su solidno odradili svoj zadatak u timu, prema njihovu mišljenju krenu "krivuljom koja vodi u propast" (doom loop) zato što posao nisu "savršeno" odradili pa zbog toga nisu pohvaljeni od nadređenih. Štoviše, uobičajeno se ne zaustave na tome jer se potom prema njihovu mišljenju propast "dodatno uvećava" (doom zoom).
Posljedično tome, osobnost mnogih stručnjaka i profesionalaca obilježena je pretjeranom osjetljivošću i krhkošću. Suočeni sa situacijom koju ne mogu odmah riješiti, jednostavno se raspadnu. U susretu s klijentom prikrivaju svoju uzrujanost ne prestajući komentirati probleme sa svojim kolegama. Zanimljivo je da u tim razgovorima uobičajeno nabacuju "drvlje i kamenje" na klijenta.
Pretjerana osjetljivost vodi do neopravdano jakog osjećaja beznadnosti - čak i očaja - jer ne dostižu željene visoke performanse. Iako spomenuta beznadnost uobičajeno ne djeluje razorno na njihovu psihu, u kombinaciji s obrambenim rezoniranjem stvara nepremostivu prepreku učenju i razvoju.