Potrebno je istaknuti kako pojam "cilj" u kontekstu osobnog usavršavanje nema uobičajeno značenje definiranja "dugoročnih" i "kratkoročnih" ciljeva. Dostizanje dugoročnih ciljeva obično se planira u roku od tri do pet godina. U kontekstu osobnog usavršavanja, "cilj" kojeg pojedinac želi dostići znatno je udaljeniji u vremenu te zahtijeva cjeloživotnu posvećenost. Ponekad, cijeli životni vijek nije dostatan da bi se postigao takav cilj. Dakle, precizniji termin za pojašnjenje te vrsta "cilja" bila bi vizija.

Cjeloživotno učenje Senge često pojašnjava pričom o Antoniju Stradivariju koji je iz svoje violine želio izvući savršenu melodiju. Stradivari je cijeli život posvetio tom "savršenom zvuku." Kontinuirano je unaprjeđivao kvalitetu svojih violina stvorivši tako proizvode koji su i danas pojam za vrhunsku kvalitetu. Nažalost, nikada nećemo doznati je li osjetio potpuno zadovoljstvo posljednjom violinom koju je uspio izraditi. S obzirom na to da se kroz knjige i razgovore sa stručnjacima dobro upoznao s njegovom opsesijom i stalnom potragom za "savršenim zvukom", Senge pretpostavlja da nije.

Proces kontinuiranog unaprjeđivanja Senge naziva generativno učenje. Jaz između sadašnjosti i očekivane željene budućnosti naziva kreativnom tenzijom. Kreativnu tenziju Senge pojašnjava metaforom gumene vrpce koja obavija ruke spojene u dlanovima. Gornja ruka predstavlja željenu budućnost, a donja sadašnjost. Tenzija koja se javlja napinjanjem vrpce (tj. određivanjem željene budućnosti, op. ur) pokreće kreativnost i "vuče" prema gore. Kreativnost se uobičajeno javlja onda kada je osoba nezadovoljna sadašnjom situacijom (okolnostima) te kada ima žarku želju da situaciju (okolnosti) promijeni.

Sljedeći aspekt osobnog usavršavanja odnosi se na sposobnost pojedinca da jasno procjenjuje trenutačnu stvarnost, gdje je naglasak na riječi "jasno." Osoba mora biti sposobna jasno i objektivno procijeniti stvarnost, bez pristranosti i pogrešnih interpretacija jer se samo tako može steći uvid u trenutačna ograničenja.

Kreativne osobe znaju da rijeka života sa sobom uvijek nosi nove izazove pa ih izazovi stoga neće pokolebati na putu ostvarenja vizije. Kreativnost zapravo znači koristiti ograničenja/izazove kako bi se stvorila nova vrijednost (P. Senge).

Osobe koje prakticiraju osobno usavršavanje uočavaju promjene u načinu vlastita promišljanja: uče o tome kako u jednakoj mjeri koristiti razum i intuiciju u procesu stvaranja novih vrijednosti. Postaju sustavni mislioci - osobe koje su sposobne uočiti složene povezanosti u vlastitom okruženju pa se stoga osjećaju povezani s cjelinom. Upravo su ove karakteristike djelatnika potrebne na svakoj organizacijskoj razini da bi organizacija, kao cjelina, mogla učiti. (P. Senge)

Tradicionalni menadžeri oduvijek su smatrali da moraju znati, da moraju imati odgovore bitne za funkcioniranje i razvoj organizacije. Suprotno tome, lideri i menadžeri u "organizaciji koja uči" oslanjaju se prvenstveno na djelatnike jer djelatnici imaju rješenje za sve probleme. Posao i zadatak lidera i menadžera u "organizaciji koja uči" stoga je posve drugačiji nego li u tradicionalnoj organizaciji; oni moraju biti "učitelji i treneri koji potiču i podržavaju oslobađanje kreativne energije djelatnika". Sinergijsko učenje pojedinaca dovodi na kraju do organizacijskog učenja. (P.Senge: The Leader's New Work)


Mentalni modeli

Mentalni modeli druga su od pet Sengeovih disciplina "organizacije koja uči". Mentalni modeli uglavnom se temelje na radovima Chrisa Argyrisa i njegovih kolega sa Sveučilišta Harvard. Mentalni model je osobni pogled na svijet u kojem živimo... svojevrsni model koji stvara okvir za kognitivne procese u našem umu. Riječju, mentalni model determinira način na koji razmišljamo te potom djelujemo. Odlični opis na koji način funkcioniraju mentalni modeli može se pronaći u knjizi Peta disciplina u praksi. U jednoj od opisanih vježbi, sudionici konferencije igraju igru obaranja ruke. Rečeno im je da je pobjednik "onaj koji spusti ruku partnera na stol." Nadalje, broji se koliko puta je partnerova ruka dotaknula stol. Sveukupni pobjednik će biti onaj igrač koji sakupi najviše pobjeda (najviše puta spusti ruku partnera na stol). Većina igrača borila se za pobjedu, nadmečući se s protivnikom. Njihov mentalni model govorio im je da postoji samo jedan pobjednik u igri te da se pobjednikom postaje kada protivnikovu ruku spustimo na stol prije nego li on to učini nama. Argyris takve mentalne modele naziva "manjkavima" (eng. flawed mental models)