Uvodnik: qLife No.41: SVJESNO LIDERSTVO

Marko Lučić Marko Lučić, urednik i član uprave stručnog časopisa qLife i portala Quantum21.net.

Kontinuirani tehnološki napredak koji neopisivom brzinom mijenja lice i naličje modernog svijeta navodi nas na pomisao da u našem okruženju sve (stvari, ideje, doktrine) brzo zastarijeva i gubi uporabnu vrijednost. U toj neumornoj i suludoj utrci za „bržim, većim, boljim i jačim“ vremenom smo zaboravili napraviti važnu distinkciju: između onog što se treba mijenjati i onog što zauvijek ostaje isto. Zaboravili smo da se priroda u kojoj živimo i radimo tisućama godinama suštinski ne mijenja: sunce izlazi i zalazi; godišnja doba redovito se izmjenjuju kao plima i oseka na moru; ljudi, životinje i biljke rađaju se i umiru; nacije ratuju; kraljevi vladaju. A kako je čovjek – što god mi mislili o tome – oduvijek bio dio prirode, temeljni obrasci njegova ponašanja također su uglavnom ostali isti.
 
Navedeno se posebice odnosi na liderstvo i obrasce funkcioniranja ovog izuzetno važnog fenomena. Promotrimo, primjerice, izjavu Guanzija, Konfucijeva prethodnika, nastalu prije 2500 godina: Kada se osoba uzdigne na razinu koja nadilazi njezine liderske sposobnosti i vrline, svi će ispaštati. Postoji li barem jedan razlog radi kojeg bismo trebali misliti da je navedena tvrdnja danas manje relevantna nego onda kada je napisana?
 
Promislite li na trenutak o situaciji u vašoj obitelji, organizaciji, zemlji i svijetu brzo ćete shvatiti koliko se tu moći zloupotrebljava te koliko se loše i nepromišljeno odlučuje zbog nečijeg pukog hira. Riječju, pomanjkanje svjesnog (zrelog i mudrog) vodstva utječe na to da svi mi – na različitim razinama i na različit način – itekako patimo zbog osoba koje su se „uzdigle na razinu koja nadilazi njihove sposobnosti i vrline“. A ako je tome doista tako, ne možemo drugo nego se zapitati: kako je uopće došlo do takve situacije?
 
Iako je riječ o temi o kojoj bi se knjige mogle napisati, za potrebe uvodnika spomenut ću osnovne uzročnike sveobuhvatne patnje uzrokovane lošim liderstvom koji se simultano isprepliću:
 
1. eksplozija i ekspanzija „društva organizacija“ u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te time potaknuta ogromna potražnja za ljudima od kojih se očekuje vodstvo,
 
2. procvat mehanicističke paradigme i mehanicističke znanosti, u cijelosti posvećene opipljivim fenomenima koji se spoznaju osjetilima, te s time povezana klasična znanost liderstva i menadžmenta koja se oslanja na tehničke metode i vještine zasnovane na umu i intelektu. Tradicionalna znanost liderstva najvažnije čimbenike drevnih doktrina liderstva - svjesnost, mudrost, karakter i vrline – stavlja u drugi plan te ih smatra pukim „perifernim komplikacijama“.
 
Prema tome, posljednjih sedamdesetak godina nastavljamo promovirati lidere na visoke položaje u organizacijama i društvu prvenstveno na osnovu njihovih umno-tehničkih vještina i kompentencija (čak nam ni to ne uspijeva jer informacije s terena pokazuju da se najčešće napreduje na osnovu izražene, nerijetko i bolesne ambicije, uspješnog „self-impression managementa“ kojim se učinkovito impresioniraju oni koje se treba impresionirati, te zbog učinkovitog igranja „političkih igara“ na koje nailazimo u gotovo svim organizacijama) te pritom zaboravljamo na jasne upute drevnih doktrina koje nam tisućljećima kazuju isto: istinske liderske sposobnosti i vrline u potpunosti su rezultat razvoja svjesnosti pojedinca!
 
Dakle, prema spoznajama drevnih doktrina nema nikakve sumnje kako manifestacije visoke svjesnosti u vidu izrazite fleksibilnosti, spontanosti i funkcionalnosti, znanja i kompetencija koje nadilazi društveni položaj (funkciju, moć i status), sposobnosti integriranja različitosti u koherentne cjeline, sposobnosti povezivanja teorija s praksom, sposobnosti nošenja s konfliktnim potrebama u promjenjivom kontekstu, sposobnosti uravnoteženja autonomije i međuovisnosti, visokih osobnih vrijednosti, sposobnosti pronalaženja, a ne samo kreativnog rješavanja problema, sposobnosti osvještavanja obrazaca u hiperkompleksnom okruženju, sposobnosti izgrađivanja win-win solucija, otvorenosti na feedback, visokog osobnog integriteta te posebice razvijene sposobnosti metapercepcije (sagledavanja samoga sebe, vlastitih „slijepih područja“ svijesti) - u cijelosti determiniraju učinkovitost liderstva.
 
Prema tome, zaključujemo kako se istinska posvećenost osobnom razvoju lidera i menadžera - koja u poslovnom svijetu iz dan u dan jača - treba više usmjeriti pristupima razvoja svijesti, a manje klasičnim metodama i tehnikama razvoja učinkovitosti intelekta. Međutim, u tom kontekstu nailazimo na dva velika problema:
 
1. navodna „ezoteričnost“ (mindfulness, teorija U, dijalog) i društvena stigmatiziranost (psihoterapija) pristupa priječe da se u mainstream organizacijama konkretnije pozabavimo razvojem svijesti.
 
2. nerazumijevanje i mehanicistička interpretacija pojma „razvoj svijesti“ koja stručnjake dovodi u zabludu da se svijest doista može „razvijati“ (u klasičnom smislu tog pojma, dakle, onda kada mi to želimo te u mjeri u kojoj želimo da se to dogodi) što u stvarnosti jednostavno nije točno radi toga što kao ljudska bića na ovaj svijet dolazimo s određenim „potencijalom svjesnosti“ koji se može blago unaprijeđivati, ali ne u trenutku niti u mjeri u kojoj netko to poželi.
 
Shodno tome, potreba organske promocije lidera „široke svijesti“ postaje sama po sebi razumljiva. Promovirate li, naime, lidere „uske svijesti“ na vodeće pozicije u sustavu bilo koje vrste nastojanja da se učini nešto na „razvoju njihove svijesti“ neće polučiti posebne rezultate. Tada ćete na vlastitoj koži iskusiti što je Guanzi mislio kad je prije 2500 godina napisao: „...svi će patiti“.