Autor Isaac Asimov u knjizi Words of Science detaljno se pozabavio etimološkom poviješću brojke „0“ u indijskom kontekstu. Prema njegovu mišljenju „0“ su u srednjem vijeku Arapi prenijeli iz Indije u Europu. Arapi su nulu nazivali sifr što u doslovnom prijevodu znači „prazan“. Potom se taj sifr u engleskom jeziku pretvorio u cipher što u doslovnom prijevodu znači „riješiti aritmetički problem“. Metamorfoza se nastavila pa se vremenom cipher pretvorio u decipher – složenicu koja se odnosi na „pronalaženje smisla u misterioznom i zagonetnom“.
 
Vraćamo se zagonetnosti i misterioznosti podrijetla nule. U Indiji - zemlji u kojoj je „0“ navodno nastala – brojka je poznata po nazivu shunnyo koji bi se najbolje mogao prevesti kao „praznina“. Posebnost tog broja ogleda se prvenstveno u tome što su ga veliki indijski mislioci od pamtivjeka nastojali iskustveno doživjeti kako bi razumjeli što ta nula zapravo znači; dakle, nisu se njome koristili samo kao simbolom ili konceptom. Budino iskustvo nirvane u stvarnosti nije ništa drugo doli kvalitativni doživljaj nule koji budisti nazivaju shunnyata, a koji se odnosi na iskustvo bezobjektnog polja svijesti. U stvarnosti „objekt“ je entitet koji ometa i priječi slobodno strujanje svijesti. Prema tome, neometano strujanje svijesti temeljna je realnost iz koje izviru sve forme i fenomeni pa nula predstavlja posebno snažnu metaforu realnosti naše egzistencije. Nula je „nešto“ koje izvire iz „ničega“. Nula predstavlja neizbježnu egzistencijalnu prazninu (igra riječi na engl. „existential void that none of us can avoid, op. ur.) 
 
U procesu kretnje od filozoskog prema iskustvenom razumijevanju nule sve bolje razumijemo zašto nas Ghandi poziva da se „reduciramo na nulu“. Naime, kada pomnije preispitamo na koji način gradimo koncepcije o vlastitom sebstvu vidimo kako se sve što zamišljamo da jesmo zapravo vrti oko našeg ega.
 
Egocentrična osoba usredotočena je na posjedovanje stvari i imovine jer tako dolazi do prividne snage i važnosti. Osim toga, egocentrične osobe nerijetko reduciraju ljudska bića na objekte kojima vole manipulirati. Međutim, takav objektno-usmjereni identitet veoma je ranjiv i prolazan zbog toga što se oslanja na objekte koji su prema vlastitoj prirodi promjenjivi i prolazni. Primjerice, ako se identificiramo s novcem kojeg zarađujemo svako smanjenje prihoda dobrano će nas uznemiriti. Ako se identificiramo s vlastitom djecom, u trenutku kada nas napuste osjećat ćemo ispraznost. Prema tome, svaka ego-identifikacija s izvanjskim objektima u dužem rokom zasigurno će prouzročiti nezadovoljstvo. S druge strane postupno reduciranje usredotočenosti na izvanjske materijalne objekte vremenom će potaknuti razvoj nematerijalne dimenzije ega.
 
Razvoj nematerijalne dimenzije našeg života pomaže nam napredovati od egocentrične osobnosti prema drugoj vrsti osobnosti koju bismo mogli nazvati kozmocentričnom osobnošću – onom koja je usklađena s vibracijama univerzuma i zakonima prirode. Naime, ako dublje sagledamo sve prirodne fenomene kozmocentričnu svjesnost pronaći ćemo u njihovoj srži: suncokret okreće svoju glavicu prema suncu jer mu sunce osigurava životnu energiju; Zemlja se uvijek istom brzinom vrti oko svoje osi vođena istim kozmičkim silama kao suncokret. Očito je, naime, kako neka nepogrešiva inteligencija povezuje naše male živote s prostranstvom univerzuma, a mi se s tom inteligencijom povezujemo u trenutku kada naučimo „čitati rukopis prirode“. Engleski pjesnik William Blake približio nam je djeliće kozmocentrične svjesnosti u predivnim stihovima: