Intervju: Dragan Filipović

Daniela Perkovic, Ivan Miljan Dragan Filipović, predsjednik Uprave tvrtke Delta Maxi.

Daniela Perković, executive coach, predavač na Academy of Executive Coaching u Londonu i suorganizator Intermedate Programme in Executive Coaching u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji, savjetnik i trener na području liderstva, osobnog i organizacijskog razvoja.

Ivan Miljan, poslovni savjetnik, executive coach i trener iz područja osobnog i organizacijskog razvoja, usmjeren na praktično povezivanje najnovijih spoznaja iz tehničkih, prirodnih i društvenih znanosti s umijećem razvoja organizacija.

Dragan Filipović je rođen 1968. godine. Poslovnu karijeru je započeo 1993. godine kao pripravnik u kompaniji DELTA Maxi, nakon stjecanja diplome na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Od tada pa do danas prošao je mnoge liderske pozicije u tvrtkama Delta Holdinga, jedne od 500 najvećih korporacija u središnjoj Europi. No ipak, priznaje kako mu dužnost generalnog direktora DELTA MAXI Grupe, međunarodnog trgovačkog lanca s više od 14.000 zaposlenika nekako "najviše leži". Oženjen je i ima dvoje djece. U prosincu 2003. godine dobio je nagradu Menadžer godine za poslovnost i kreativnost u organizaciji Kluba privrednih novinara Beograda.


IM: Po struci si ekonomist. Da li ti je Delta bilo prvo radno mjesto?

Ekonomski fakultet završio sam u travnju 1993. a u studenom te godine zaposlio sam se u Delti. To mi je bio prvi posao. Došao sam u Deltu tražiti posao povodom oglasa u novinama koji sam vidio u rujnu. U oglasu su se tražili "mladi ljudi, s fakultetom, bez iskustva". Delta je prije toga postojala dvije godine i tražila je ljude "tabula rasa", potencijal koji bi trebalo usmjeriti u pravcu u kojem je predsjednik tada vidio tvrtku, ljude i njihovu budućnost.

Prvih tjedan dana ništa nisam znao. Nisam znao gdje da se okrenem. Znači: "Dečko, popuni virman, pusti faks i odnesi mjenice tamo i tamo". Ništa ja nisam znao, osim pitati: "Gdje stoje virmani i kako se popunjavaju, kako da pustim faks, kakve mjenice i kome da ih odnesem?" Prvi tjedan protekao mi je u drami i pitanjima: "Što sam ja na fakultetu radio četiri godine? Zar sam sve ono učio samo da bih stekao diplomu?" No, brzo sam to prebrodio u glavi i sam sabi rekao: "Čekaj, polako, da nije bilo te diplome ne bi danas uopće bio ovdje, ne bi ispunio jedan od tražena tri uvjeta. Ostavi sada sve sa strane i uči što ti se kaže."

Rastao sam s Deltom, od pripravnika, i sazrijevao, učio se poslu od početka. Sve sam morao u trku - raditi, učiti, sazrijevati i ispunjavati svoje zadatke. Odgojen sam da pitam ono što ne znam. Ako ne pitam neću nikada znati. Ako pak pitam, koliko god srama da postoji u meni on traje samo pet sekundi, nakon čega postoji šansa da i ja nekome pomognem. To me vodilo tada i danas, jer, što je pet sekundi prema cijelom životu? Pitaš, ideš naprijed i gotovo. Tako sam po prvi puta unaprijeđen, vodio sam odjel od četiri čovjeka...