IM: Dakle, mlad si počeo raditi u sustavu i baviti se "operativnim problemima". Kako si unaprijeđen, kako si prvi put "dobio svoje ljude"?

Voditelj odjela sam postao 1995. godine, dvije godine nakon završetka pripravničkog staža. Kako je firma rasla, tražila je ljude kojima će kadrovski pratiti rast, u smislu vođenja novih odjela. Išlo se na mlade ljude, bez iskustva, kojima je Delta rekla: "Imate godinu ili dvije da se kalite. Kako firma bude rasla, oni koji se pokažu sigurno će dobiti šansu." 1995. u Delti sam bio već dvije godine - što je u firmi koja je postojala četiri godine već bilo "pola života" - tako se na to gledalo. Rekli su mi: "Ok, vidimo da si savladao osnove. Do sada si odgovarao samo za sebe, a sada ćeš dobiti mogućnost da odgovaraš za tim ljudi." I dali mi da vodim odjel koji je počeo trgovati s robom široke potrošnje.

Meni je to bio vrh svijeta! Bio sam izvan sebe, mislio sam da je to nešto najviše što u životu mogu postići. Pet ljudi umjesto jednog čovjeka! Sam sebi sam govorio: "Vidi, netko mi je dao šansu da vodim računa o pet ljudi, a ne samo o sebi... jao... što je ovo? Vrh svijeta!"

DP: Dakle, nisi imao onaj stav "predodređen sam da budem predsjednik uprave"?

Ne, nisam!

IM: Nisi imao takvu ambiciju, nego si bio zahvalan što su ti dali i tu odgovornost, za tih pet ljudi?

Lagao bih kad bi rekao da sam došao u Deltu s namjerom da "naučim par trikova, pa zatim hitro ispreskačem sve ove ljude jer imam toliko ambicije da ću se odmah izboriti do vrha". Nema šanse! Ne.

Prije dvije godine naišao sam na jednu kinesku poslovicu koju do tada nisam čuo, s kojom se jako dobro mogu poistovjetiti. Poslovica kaže: "Ono što je tvoje, doći će po tebe". Kad sam to pročitao, pomislio sam: "Pa ja sam uvijek ovako razmišljao!" Uvijek mi je nešto u meni govorilo "ti si takav i tako se ponašaj, a doći će ono što treba doći... Ni više ali ni manje".

S tim stavom sam došao u Deltu na intervju za zaposlenje, zajedno s gomilom drugih mladih ljudi, svi sa fakultetom i u odijelima. Gospođi sam rekao sve ono što mi je bilo na srcu: "Privlači me dinamičan i kreativan posao, ne mogu sjediti u uredu čitavo vrijeme, hoću da se vide rezultati moga rada, mojeg doprinosa organizaciji i mogućnost da napredujem kad to i zaslužim". Ljudi s druge strane stola su me začuđeno gledali. Možda su drugi kolege isto tako osjećali, ali se zbog straha i pitanja kako bi to bilo prihvaćeno nisu jasno izrazili. Pokazalo se kao pun pogodak.