Zašto je jednostavnije plivati niz struju?
Tekst pred vama podsjetio me je na jedan od prvih ozbiljnih razgovora s ocem u osnovnoj školi, nakon što bih iz neiskustva ili nepromišljenosti napravio neku vratolomiju ili nepodopštinu. Kao da je jučer bilo sjećam se da mi je govorio: “Marko, ako dečki iz tvog razreda kažu da će skočiti s prozora na 1. katu škole, da li to automatski znači da i ti trebaš skočiti?”, ili “ako većina odluči markirati nastavu, da li to znači da i ti moraš učiniti isto, samo da bi ostavio neki pozitivan dojam na prijatelje?!” Već tada sam postao svjestan golemog utjecaja, pozitivnog ili negativnog, jednog lidera i grupe ljudi koja dijeli njegovu viziju hrabro je slijedeći.
Poznata je izjava Margaret Meed: “Nikada ne sumnjajte u snagu male grupe odlučnih ljudi koji žele promijeniti svijet. Zapravo, drugačije se ni ne može promijeniti.” Sve pozitivne i negativne promjene pa i revolucije ovog svijeta pokretali su snažni pojedinci - lideri - koji su s jedne strane oko sebe okupljali istomišljenike slične snage a s druge mase ljudi koje su se prepuštale njihovom vodstvu. Realnost je da se u svijetu rađa vrlo malo lidera i bezbroj ljudi koji su savršeno zadovoljni time da ih slijede. Ta činjenica i nije problem kada su lideri pošteni i kad predstavljaju moralnu vertikalu društva pa se njihovom sljedbom ostvaruje boljitak za cjelokupnu zajednicu.
No, u situacijama kada se u ulozi lidera pojave ljudi koji nemaju dovoljno pozitivnih atributa, nastaju veliki problemi, na globalnoj ali i na lokalnoj razini. Primjer Hitlera i drugog svjetskog rata zorno prikazuje sposobnost jedne osobe naglašenog liderskog potencijala i nevjerojatne karizmepotpomognute kvalitetnim PR-om da povede cijelu naciju u potpuno krivom smjeru. Primjeri političkih i gospodarskih lidera na prostorima naše zemlje posljednjih desetljeća ukazuju na slične obrasce, srećom, slabijeg intenziteta.
Kao što je to prikazano u alegorijskoj priči o leminzima, metafori modernog društva, često se susrećemo sa situacijama u kojima se ljudi svjesno ili nesvjesno odriču svoju individualne inteligencije da bi se prepustili lošijoj kolektivnoj. Na scenu tada stupaju konformizam i nevoljkost da se na vrijeme postave prava pitanja i da se bori za odgovore, u službi boljeg sutra i napretka. Jednostavnije je uklopiti se u masu koja pliva nizvodno ne pitajući se više kuda i zašto ih ta struja nosi?! Urođenu sposobnost da se konstantno preispitujemo i postavljamo logična pitanja gubimo s odrastanjem neminovno prihvaćajući fenomen “psihologije mase” gdje se u politici, gospodarstvu i drugih područjima ljudskog života jednostavno prepuštamo viziji lidera. Tek kada se dogodi da “stvarno prekipi”, kada ljudi više ne mogu plutati niz struju, nastaje konačno buđenje kroz snagu nekolicine pojedinaca i izlaz kroz neku novu revoluciju. Sve do nove faze indolencije, kada opet nastaju slični problemi. I tako se začarani krug nastavlja.
Tko sam ja? Zašto postojim? Koja je moja svrha? Što je to što istinski želim stvoriti? Poprilično izazovna pitanja za tako običnu priču, zar ne? Površno gledano, čak se i sama pitanja čine sasvim jednostavna. Stoga iznenađuje činjenica da mnogi ljudi (kao i mnogi leminzi) prožive svoje živote a da nikada o njima ne promisle. Što je doista tužno, budući da iz tih