St. Gallen menadžment model navodi četiri dimenzije tvrtke ili organizacije i njihove uvažene međusobne odnose. Te dimenzije su sljedeće:
• Dionici: kao konkurenti, dobavljači, ulagači, klijenti i zaposlenici
• Procesi: kao upravljački procesi, poslovni procesi i podržavajući procesi
• Modeli razvoja: što su optimizacija i obnavljanje
• Konfigurirajuće sile: što su strategije, strukture i kultura

Koristeći menadžment modele, uviđamo da istraživanjem organizacije uvijek promatramo smo određeni dio same organizacije: Ono što možemo promatrati jest zapravo samo presjek, a ne organizacija kao cjelina. To znači da nećemo dobiti apsolutnu istinu o činjenicama u organizaciji, već dublje uvide za kreiranje novih hipoteza. Navedene hipoteze su temelj za intervencije koje valja pokrenuti. Konstelacijski rad u domeni menadžmenta ne zamjenjuje akciju!


Fokus menadžment konstelacija

Fokus u menadžment konstelacijama ne predstavlja pojedina osoba (niti mišljenje ili perspektiva pojedine osobe), nego cjelokupni tim. To implicira da je potrebno postaviti zajedničko pitanje ili zapletaj cijelog tima – a način na koji je to moguće učiniti jest koristeći rješenju usmjeren razgovor što uključuje sve članove menadžment tima. Kada radim s timom, početak aktivnosti uvijek predstavlja komunikaciju putem koje se pojašnjava upit a potom definiraju elementi i granice sistema.

Kombiniranje navedene aktivnosti s dijalogom, kojeg podrazumijeva David Bohm, nakon konstelacije je izvrsna prednost što omogućuje dijeljenje uvida i razvoj načina za njihovo provođenje u praksu. Uobičajeno dijalog donosi daljnje i još dublje uvide u organizacijske dinamike. Činjenica da je konstelacijski rad uklopljen u aktivnosti u kojima se koristi jezik također ima utjecaj na sam jezik koji je korišten tijekom konstelacijskog rada.

Dok u "klasičnoj" obiteljskoj konstelaciji promatramo performativno (ciljno orijentirano) korištenje jezika (od strane facilitatora), jezik je upotrijebljen kao akcija, moj konstelacijski rad je oblikovan njegovim refleksivnim (povratnim) korištenjem. Razlika se istovremeno odnosi i na klijenta. Umjesto dirnutih i fizički prisutnih protagonista, u rad postavljam predstavnika reflektirajućih promatrača. Ti reflektirajući promatrači su samo dio organizacije, oni predstavljaju sistem klijenta. Organizacija kao cijelo "tijelo" u svojoj izuzetnoj kompleksnosti ostaje dio konteksta koji fizički nije prisutan u konstelaciji. (Povremeno, on može biti predstavljen u radu kao kontekstualni faktor.)