Možete li opisati metodu konstelacija kojom se služite u radu s klijentima?

Prvi susret s klijentom u individualnoj terapiji započinjem razgovorom o njegovim simptomima i ciljevima. Da bismo ih i klijent i ja bolje razumjeli, potrebno je proširiti kontekst i shvaćanje simptoma. Zatim počinjem istraživati obiteljski sistem i biografska iskustva klijenta da bih razumjela s čime je simptom povezan. Izrađujem obiteljsko stablo ne bih li pronašla obiteljske obrasce koji se ponavljaju. Primjerice, klijentica može patiti od tjeskobe i može izjaviti da su od nje patile i njezina majka i njezina baka. Pokušavam otkriti koja je strana obitelji više isključena ili koja je prošla kroz više trauma. A zatim polako dovodim klijenticu u kontakt s odgovarajućim osobama, unutarnjim aspektima ili događajima – i na kraju u kontakt s emocijama koje traže da budu integrirane.

Vidimo da se informacije važne za preživljavanje skladište u svjesnom i podsvjesnom znanju te nesvjesno u tijelu. Genetski se prenose sljedećim naraštajima i bivaju ugrađene u obitelj i životna iskustva klijenta.

Normalno je da ljudi pokušavaju izbjeći neugodne događaje i osjećaje. Traumatska iskustva navode ljude da se emocionalno, intelektualno, tjelesno i psihološki ograde od teških ili prijetećih iskustava ili sjećanja na njih. Organizam pokušava ograničiti ponašanje ili stvoriti tjelesne i/ili psihološke granice radi stvaranja kruće zaštitne strukture. To ograđivanje i krutost vode do isključivanja emocija, sjećanja i ponašanja. Istražimo li ih kao pokazatelje cijeloga sistema, simptomi će nas odvesti do tih isključenih ili potisnutih kompleksa.

Takozvane obiteljske tajne, kratkoročno gledano, često su zaštita za buduće naraštaje. No dugoročno, sama informacija mora biti integrirana.

Koja su uobičajena pitanja koja postavljate?

Mnogo ih je! Pitam – kako se sada osjećate? – da bih usmjerila pozornost upravo na taj trenutak i da bih istražila reakcije koje u tijelu klijenta izaziva pomisao na problem. A zatim – kako dišete? – da bih uvela izdisaj, koji služi kao prvi resurs. To se uglavnom doživljava kao dobro iskustvo, nije li u obitelji bilo mnogo nasilja i agresije. Klijent osjeća olakšanje i prije nego što smo počeli. Zbog toga se osjeća sigurno i podržano prije nego što zajedno prijeđemo na teže teme.

Zatim postavljam pitanje o problemu – koliko je dugo taj problem prisutan u vašem životu? – da bih saznala govorimo li o osobnom ili sistemskom problemu. Zatim pitam, kao što sam naučila u hipnoterapiji – što bi bio dobar rezultat pokaže li se ovaj proces, kroz koji ćemo zajedno proći, uspješnim? – da bih u mašti klijenta probudila vizije. Zatim počinjem izrađivati obiteljsko stablo da zajedno s klijentom otkrijem gdje bismo u sistemu mogli lokalizirati odgovarajuće događaje, osjećaje ili obrasce.