Teško je razumjeti da predstavnici mogu dati točne informacije o situacijama koje sami nisu izravno doživjeli. Kako to može biti vjerodostojno?

Sve dosada, stroga znanost nije uspjela objasniti kako to funkcionira, no to se svakodnevno događa, i uvijek me iznova iznenađuje. Točnost predstavljanja primijećena je i opisana i već se dugo koristi u psihodrami. Ondje se naziva “tele”.

Zaključila sam da je predstavljanje toliko točno zbog rezonance koju budi u klijentu, i kognitivno i tjelesno. A potvrđeno je kroz priče klijenata koji su naknadno razgovarali sa stvarnim osobama koje su bile predstavljene, ili pozivanjem na unutarnje znanje. To je još uvijek veliko čudo koje u meni budi strahopoštovanje. Naviknete se, ali zapravo ne razumijete. Kao i mnogo drugih stvari.

Završavaju li sve obiteljske konstelacije dobrim rješenjima?

Nedavno sam pročitala utješan komentar na internetskoj stranici. “Na kraju, sve je u redu. Ako nije, to znači da još nije kraj.” To mi se svidjelo. Komentar govori o načinu na koji prolazimo kroz život i potrazi koju činimo za svoj sistem.

Je li moguće pogriješiti?

Naravno. Primjerice, potrebno je poštivati granice klijenta. Važno ga je slušati i djelovati polako, brzinom emocija, umjesto brzinom uma. Važno je znati da je mišljenje manje stvarno od tjelesnog izražavanja klijenta. Kada bi razmišljanje moglo riješiti naše probleme, ne bismo trebali terapiju. Sporo voditi terapiju kao što to sada potvrđuju terapeuti koji liječe traume, pomaže nam da šire i suptilnije uočimo gdje se klijent nalazi u procesu. Svoja iskustva i znanje uvijek moramo prilagoditi stvarnoj situaciji klijenta i ne smijemo ga prisilom uvesti u svoje mentalne strukture.

Zapravo, umjesto da to nazovemo pogreškom, mislim da govorimo o nesporazumima u komunikaciji između terapeuta i klijenta. Budući da se terapeut nalazi u odgovornoj ulozi, on je taj koji određuje smjer, tempo i vrstu intervencija. Stoga je potrebno detaljno proučiti reakcije klijenata, a ne samo biti u odnosu sa samim sobom. Mi smo na usluzi klijentu, stoga ono što činimo mora biti odobreno proživljenim iskustvom klijenta. Dogodi li se da naše intervencije budu usmjerene protiv najdubljih zbivanja u klijentu, javiti se može zbunjenost ili mnoštvo simptoma kao što su glavobolja, podijeljenost ili druga stanja transa koja su zapravo stari obrasci koji služe za izlaženje na kraj s napetošću koju izazivaju proturječne intervencije.