AJ: Zatim si se preselio u London?

IT: Tako je. Sve je to nekako (pre)brzo prošlo. Preselio sam se iz SAD-a u London i postao hipi kako bih se uključio u novu revoluciju. To je opet bilo posve drugo doba, doba atomskog naoružanja i novih generacija koje su se morale svojski truditi da bi se probile kroz mrežu "dinosaurusa" i njihov sustav, tada posve zatvoren za nas mlade. To je bilo vrijeme "hladnog rata" kada smo strahovali od Rusije. Ljudi su se sklanjali u podrume i gradili skloništa a zrakom su danonoćno letjeli avioni – na tisuće njih – šireći prijetnju svuda uokolo. Mladi su tada odlučili da neće čekati pedeset godina kako bi počeli živjeti, kao što su to činile generacija prije nas. Odlučili smo stvorili novi svijet!

Borili smo se na poseban način: muzikom, odjećom, knjigama, pjesmama i hranom, našim stilom života. U to vrijeme izumljena je i kontracepcijska pilula koja je mladim ženama omogućila slobodniji život i otkačenost pa se kao posljedica toga dogodila i seksualna revolucija. I ne samo to. Feministički pokret sve je više jačao što je ženama toga vremena osiguralo novu dozu hrabrosti i sigurnosti da nesputano i u sve većem broju nadiru na scenu.

Najrevolucionarniji i najintrigantniji bio je naš etički kodeks, moćan i jednostavan: Ne vjeruj čovjeku s navršenih trideset godina života! Ha, ha.... Još se danas toga držim! Danas mi je jasno zašto smo tako razmišljali. Kad si mlad, u periodu od 15. do 25. godine života, ničeg se ne bojiš, u stanju si sve učiniti, u svakom trenu i na svakom mjestu. Sretan si, snažan i ništa te ne može dotaći. Apsolutno ništa.

A zatim... Zatim počneš raditi. Pa onda počneš brinuti. Kako bi zadržao posao pristaješ na razne igre i uloge koje te čine drugačijim od onog što jesi. Pojavljuju se novac i neiskrenost. S novcem onda kupuješ materijalna dobra, stanove, automobile i druge ugode radi kojih na poslu postaješ "politički korektan", da ih slučajno ne izgubiš. Zatim se u tvom životu pojavi neka žena. Želiš je usrećiti pa se radi toga još više zadužuješ kako bi joj priskrbio nove stvari. Malo po malo, tvoj svijet sve više prestaje biti tvoj a ti sve više bivaš uvučen u nešto što te posve iscjeđuje! I zato je naš moto bio: Ne vjeruj čovjeku s navršenih trideset godina života! Još i danas vjerujem da su ljudi u tridesetim prodani, uništeni, dio inertne mase i da se ponašaju kao ovce u stadu. Mi nismo htjeli biti ovce... htjeli smo uzeti ono što nam pripada! Takav je bio naš stav, takva je bila atmosfera. Bilo je to prekrasno doba, i danas ga se rado sjećam.