Kreativnost u medijima

Zaista, valja se ponovno i ponovno zapitati – ima li mjesta kreativnosti u danas sve uďż˝malijoj i apatiďż˝noj atmosferi kakva je zavladala u svijetu medija? Ne treba iďż˝i dalje od vlastitog dvorišta da bi se vidjelo kako stvari stoje. Veliki mediji propadaju, a propada im i kvaliteta, sve je to slijed dogaďż˝aja, nalik na domino efekt, i teško je pretpostaviti kakav ďż˝e u konaďż˝nici rezultat osjetiti sve slabije informirana javnost.

Naime, javna televizija doďż˝ivljava preinake i potrese, u kojima više slušamo o zakonskim regulativama i politiďż˝kim podobnostima, nego o osvjeďż˝enju programa i inovacijama. S druge strane, veďż˝ina novosti koje donosi javna televizija u sadrďż˝ajnom pogledu jest vraďż˝anje na ekrane starih prokušanih (i kvalitetnih) lica ili emisija. Nešto novo, revolucionarno, kako se ďż˝ini, ne moďż˝emo oďż˝ekivati, barem ne zasad. Od komercijalnih televizija, voďż˝enih profitom, i ne moďż˝e se oďż˝ekivati nešto više od inovacija u podruďż˝ju – iznošenja promidďż˝benih i komercijalnih sadrďż˝aja. Nešto kreativno i inovativno što bi oplemenilo medijski prostor veďż˝ dugo nismo vidjeli.

Tiskani mediji propadaju, gase se, postaju neisplativi. Tisak stoji previše, previše je i ljudi tu potrebno u proizvodnim procesima, tako da se papirnata izdanja isplate još uglavnom kao "nosaďż˝i" reklama, koje su tim izdanjima temeljni pogon za respirator. Najjaďż˝i dnevnici u tiskanom obliku opstaju još zahvaljujuďż˝i svojoj vezanosti uz online izdanja, a više se ne moďż˝e izbjeďż˝i ni ďż˝injenica da, naďż˝alost, sve više jenjava potreba da se ujutro ili barem vikendom novine prolistaju. Još jedino radio postaje, koliko-toliko, izdrďż˝avaju pritisak medijskog sumraka, a i njih spašavaju glazba i poznati glasovi koji si nerijetko ipak mogu dopustiti više kreativnosti u pristupu od nekih drugih medija.

Ipak, ne treba tu kriviti ovaj ili onaj medij za trenutaďż˝no stanje, jer isto je ili sliďż˝no i u drugim zemljama sliďż˝nog društvenog i civilizacijskog okruďż˝enja. Buduďż˝i da je zbog nerijetko sumnjivih vlasniďż˝kih struktura i uplitanja politike u medijski milje i samo pošteno izvještavanje sve ďż˝ešďż˝e kompromitirano (jer objektivno izvještavanje, kako je poznato, i ne treba oďż˝ekivati), velikim medijima sve se manje vjeruje. Stoga ne ďż˝udi poplava ďż˝utila - pa ono je na kraju, ako površno pogledamo, i najkreativnije što se moďż˝e ponuditi, a ne zahtijeva angaďż˝man recipijenta u obliku pretjeranog preispitivanja kredibiliteta.

Uz sve to, i kvaliteta sadrďż˝aja drastiďż˝no opada. Kako su mediji postali skupa "igraďż˝ka" tako je opseg poslova novinara porastao, a honoriranje postalo sve skromnije. Cijena novinarskog rada spuštena je na razinu povremenih studentskih poslova, a to nikako ne moďż˝e biti poticajno za medijske djelatnike, i teško je oďż˝ekivati ikakvu inovaciju ili razvojni proces u nekoj medijskoj kuďż˝i u kojoj kreativci rade po diktatu i za kikiriki. Pa se unajmljuje jeftina radna snaga, još zelena, a za najzahtjevnije zadatke. Zato tekstove u novinama ili na portalima sve ďż˝ešďż˝e "oplemenjuje" dobra doza nepismenosti, a nema ni lektora da bi ih ispravili (jer su i oni redakcijama preskupi). Na koncu ispada da javno mnijenje kreiraju brzopotezni, niskokvalitetni sadrďż˝aji koji više zatupljuju mozak, odvlaďż˝e pozornost, nego što bi educirali i provocirali razmišljanje. Zvuďż˝i defetistiďż˝ki, ali nemojmo se zavaravati – najmanje dvije treďż˝ine ljudi u našem vlastitom okruďż˝enju reďż˝i ďż˝e nam da ih od „ozbiljnih“ vijesti i informacija boli glava, da ih sve to uďż˝asno ďż˝ivcira i da najradije izbjegavaju bilo kakav doticaj s medijima. Osim ako se ne radi o kratkoroďż˝nom „uveseljavanju“ nekim aktualnim ďż˝utilom.